STIGAO sam na Kosovo s nekoliko ciljeva: OSCE me pozvao da svjedočim pokušaju obnavljanja dijaloga Srba i Albanaca i da nešto kažem o međuetničkom dijalogu iz hrvatske perspektive, obilazim prijatelje koji su u proteklim godinama sudjelovali na seminarima o razgradnji nacionalističke svijesti i izgradnji kulture tolerancije koje se već pet godina održavaju u Gorskom Kotaru u Fužinama i, konačno, skupljam građu da napišem reportažu o stanju stvari nakon provale mržnje koja se ovdje dogodila u ožujku odnosno o tome mogu li ili žele li Albanci i Srbi suživot.
Malo na francuskom, malo na španjolskom, malo na talijanskom (pomogao je tu malo i latinski) objašnjavam da prihvaćam rizik prelaska mosta i, čudom, prelazim. Prodavač novina na kiosku sa srpskom štampom me promatra kao da sam došao sa Marsa a ne sa južne strane grada. "Iz Zagreba si, bre, a došao od tamo, kako to?" Ne pomaže objašnjenje da se iz Zagreba najbrže stiže tako da se auto ostavi u Ljubljani i da se do Prištine leti slovenskom kompanijom. "Nemoj, bre, da mi sereš. Normalan svet dolazi u Mitrovicu iz Beograda", kaže mi pajdo.
I, hajde, pošto se dogovorimo da nisam dio normalnog svijeta, odem do centralne izborne komisije u Tehničkoj školi (nedjelja je, glasuje se, uglavnom, za radikala Tomislava Nikolića) kad na ulazu, nasmiješeni Ratko Mladić i Radovan Karadžić, srpski heroji, dakako. Pošto i tu vidim da neće biti puno priče, krenem u obilazak i nakon nekoliko sati sitnih razgovora dolazim do mjesne zajednice Ibar, ni manje ni više nego do prve ili zadnje točke obrane srbijanskog svemira.
Ekipa u mjesnoj zajednici, da skratim, uvjerava me da se na rijeci Ibar, samo deset metara ispred te zadimljene sobe, brani kršćanski svijet od najezde islama jer su Albanci s druge strane rijeke i mosta, svi odreda članovi Al Qaede, i kako to da ja kao Hrvat katolik koji se je uspješno izvukao iz mudžahedinskog zagrljaja u Bosni to ne shvaćam? Ili ne želim vidjeti i kako već idu te storije o ugroženosti (a da ih nastavimo možemo i prenoćiti uz njih), vratio sam priču na most, inače jako lijepi most, koji služi za razdvajanje. Pa sam im pokušao ispripovijedati priču o mostarskome mostu koji će sigurno opet spajati pa će valjda tako jednom biti i sa ovim mostom na rijeci Ibar, bude li sa jedne i druge strane rijeke ljude koji ga žele prijeći.
Rekoše mi da taj most mora razdvajati one koji vise ne žele i ne mogu živjeti zajedno. Zahvalio sam na gostoprimstvu i krenuo natrag prema mostu ali su me francuski vojnici zaustavili i gotovo četrdeset minuta ispitivali jer sam im bio odviše sumnjiv ako, kao Hrvat, želim prijeći sa srpske na albansku stranu. Nije pomoglo da im objasnim da se ja, u stvari, vraćam tamo odakle sam stigao pa me gotovo zadesila sudbina da se za moj povratak na polazno mjesto mora, da karikiram, zatražiti dozvola glavnog zapovjednika NATO pakta i glavnog tajnika UN-a Kofi Annana glavom i bradom. No, opet se dogodilo čudo i ja sam taj most ponovno prešao. I dok sam ga prelazio svakim sam korakom osjećao koliko glupi mi ljudi možemo biti i koliko teško shvaćamo ono sto se samo po sebi ima razumjeti.
Nije svrha ovoga teksta da se objasni što se to na Kosovu dogodilo i događa (a i nemoguće je), odnosno ima li izlaza iz ovoga stanja mrtvila, a i čemu kada sve više ljudi vjeruje da bi do jeseni moglo biti i novog prolijevanja krvi. Srbi, to se shvaća, ne žele priznati pripadnost Kosovu koje neće biti u sastavu Srbije. Albanci samo jedno znaju i od toga ne odustaju pa makar svi umrli: nikada više neće biti pod srpskim čizmom: ovi iz međunarodne zajednice, ponavljajući sve moguće gluposti koje često čine (a ovdje kao da doktoriraju na tim glupostima) izgubiše povjerenje sviju.
A zašto bi se ovo trebalo ticati nas u Hrvatskoj? Pa ako se tiče proizvođača slovenskog Fructala možda bi i nekima od naših bilo važno pojaviti se (eto, da ne budem zločest, Kraš i Ledo su već tu, ali gdje su ostali). Mislim, sasvim ozbiljno, da Zagreb mora shvatiti da je Milošević u Haagu i da je Tuđman mrtav, to jest, da vise nema razloga da ignoriramo Kosovo. Jer kako mi reče Rami Kelmendi stari kolega i legenda kosovskog novinarstva, Albanci vole Hrvatsku i žele je osjetiti bližom.
Meni je uspjelo da dva puta prijeđem taj most koji razdvaja. Nosio sam poruke i nešto u torbi za jednu osobu sa druge strane. Bio sam teklić, poštar dobrih vijesti, ambasador dobre volje, prorok jedne bolje budućnosti. Naime, vidio sam lica i jednih i drugih. Shvatio sam njihove strahove i frustracije, i sasvim iskreno im rekao da će ih jednog dana taj most opet spajati kakvo god da bilo političko uređenje koje će regulirati tranzit preko mosta. Kako bismo mogli vjerovati u vrijednosti mostarskog mosta i ne misliti na ove nesretne ljude s obaju strana Ibarskoga mosta? Kako je uopće moguće željeti prijeći mostove EU a zaboraviti da hrvatska kandidatura znači upravo to da, ako možemo, pomognemo Srbima i Albancima da se nađu na mostu?
Drago Pilsel