PRELIMINARNI rezultati akcije "Praćenje siromaštva u Hrvatskoj", istraživanje kojeg su proveli glavni ured Caritasa i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije pokazuju da se u Hrvatskoj 15,5 posto građana smatra siromašnima, da njih 12,6 posto, nakon svih mjesečnih novčanih i nenovčanih prihoda, smatra kako njihova kućanstva žive u siromaštvu, dok trećina vjeruje da se njihova kućanstva nalaze na granici siromaštva.
Istraživanje je provedeno u ožujku i travnju ove godine na uzorku od 1.216 odraslih građana Republike Hrvatske razdijeljenih u 6 regija, a upitnik je sadržavao 63 pitanja i 322 varijable. Dakle, možemo reći da su podaci više nego vjerodostojni i da vjerno prikazuju stvarnost.
Onih koji se smatraju siromašnima najviše ima u Sjevernoj Hrvatskoj, njih 18,7 posto, a najmanje u Dalmaciji 9,8 posto. Na upit, pak, žive li građani Hrvatske iznad svojih mogućnosti, njih 53,5 posto odgovorilo je potvrdno. Tek je 10 posto građana izjavilo kako znatno štedi. Najviše se štedi u Primorju i Istri (35,3 posto), a najmanje na području Zagreba (3,9 posto).
Tijekom projekta je uočeno da skupine iz koje se najčešće pada u teško siromaštvo su: nezaposleni, starije osobe bez mirovine, osobe s nižim obrazovanjem, samohrani roditelji, obitelji s više djece, (pre)zaduženi, stanovnici ruralnih područja, zaposleni ali siromašni i mladi koji su prerano napustili obrazovni sustav.
Od tih grupa u najtežem su položaju osobe s nižim obrazovanjem, pogotovo ako je riječ o osobama iznad 45 do 50 godina. Zato posebno treba zabrinjavati (a popis stanovništva iz 2001. je pokazalo koliko puno ima nepismenih i polupismenih odnosno neobrazovanih ili slabo obrazovanih ljudi) da se (samo)obrazovanje nalazi na začelju poželjnih vrednota (1 posto!).
Znali smo da, zbog besparice, većina naših sugrađana živi nesretno i da je nemali broj onih koji grcaju u dugovima. Nije novost da ogroman broj nas živi zahvaljujući minusu na tekućim računima i dugovima koje stvaramo raznoraznim kreditnim karticama. Ali ima puno onih koji si ni to ne mogu priuštiti. Ima, dakako, među nama i onih koji gladuju, koji ne mogu plaćati struju i druge režije. Redovi pred javnim kuhinjama rastu.
I zato nije neobično što se u Hrvatskoj najviše cijene bogatstvo (46,8 posto), uspjeh (34,4 posto) i zdravlje (30 posto). Međutim, ono što, upravo zbog toga što živimo u siromaštvu zaprepašćuje i zbog čega sam se najviše odlučio na ovu temu za komentar jest što se, pored obrazovanje, u nas najmanje cijene suosjećajnost (1,1 posto) i spremnost na pomoć drugima (2,2 posto). Nekako u skladu s tim poražavajućim rezultatima idu uvjerenja da u hrvatskom društvu prevladava promicanje osobnih interesa (80,9 posto ispitanika) dok tek manji dio (6,2 posto ispitanika) smatra važnim zalaganje za opće dobro.
Ima li pameti u Vladu, u Saboru i u ključnim hrvatskim institucijama, odgovorni bi se trebali zamisliti nad ovim žalosnim činjenicama koje posreduje Katolička crkva. A podaci su, na neki način, upereni i protiv nje same jer bi se moglo reći da većina katolika ne razumije što je to važno u kršćanstvu (ljubav, smisao za patnju i solidarnost) odnosno da se ne žive kršćanske vrednote.
Ali žuti karton nije pokazan samo biskupima i ostalim odgovornim crkvenim dužnosnicima s obzirom da rezultati mogu biti protumačeni i kao manjak kršćanskog svjedočanstva od strane hijerarhije. Istovremeno saznajemo da su franjevci odlučili ne voziti skupa vozila jer to sablažnjava siromahe i druge ( koliko im je uopće trebalo da shvate da su franjevci jer su odabrali život u siromaštvu).
Da. Nisu indirektno prozvani samo svećenici i njihovi šefovi (upozorenje vrijedi i za vlasti u svim vjerskim zajednicama) već i za sve nosioce civilne vlasti. Naime, rezultati istraživanja su pokazali iznimno nizak stupanj povjerenja u ključne državne institucije kao što su Vlada (19,3 posto), Sabor (16,6 posto) i pravosudni sustav (17,2 posto).
Na pitanje postoje li u Hrvatskoj ljudi koji bi se, kada bi došli na vlast, mogli zalagati za opće dobro, 15,1 posto ispitanih je odgovorilo da nema takvih ljudi, a da ih ima malo smatra 67,6 posto dok 5,5 posto misli da ih ima mnogo, a da su većina takvi, to jest nesebični i moralni, smatra tek 1,3 posto.
Možemo li se kao društvo trgnuti? Gospodo Sanader i Račan: umjesto da se kao babe placarice svađate kako bi ste pokušali opravdati i obraniti vlastite političke nedosljednosti i nesuvislosti, imate li recept za promjenu crne slike naše sadašnjosti?
Narodna poslovica kaže da sit gladnomu ne vjeruje. Možda je vrijeme da i siti malo gladuju. Ali, kako ih uvjeriti da dijele sa siromašnima? Nasitili su se i zaboravili čime su se i kako hranili. Što je gore od toga, mnogi od tih koji su se nasitili postigli su to tako što su krali iz usta siromaha.
Kad ih čovjek promatra u toj njihovoj oholosti (iako među njima ima časnih iznimaka) rekao bi: uopće ih nije briga za građane u potrebi. Nikako da shvate da su suze koje teku gorke ali još gorče su one koje ne teku i da je bolje osušiti suze jednom seljaku nego od ministra dobiti stotinu osmijeha.
Drago Pilsel