PARAFRAZIRAJUĆI hrvatskog pisca i intelektualca, rođenog Mostarca, Iliju Jakovljevića, koji je čamio u ustaškom logoru Stara Gradiška (1941./1942.) gdje je počeo sastavljati svoj genijalni roman dnevnik Konclogor na Savi (stradao je i od ustaša i od partizana), a koji je napisao da i samo pripadanje književničkom sloju historijski obvezuje, usuđujem se napisati da u ovim važnim godinama u kojima smo se borili za europskiju Hrvatsku (a protiv Tuđmanove Hrvatske) i nastavljamo raditi na uspostavu europskih standarda za Europsku Hrvatsku također vrijedi ona da povijesno obvezuje i samo pripadanje novinarskom cehu.
To je ono što sam želio objasniti na sudu koji su mi priredili članovi osječke HVIDRE, a koji je protekle srijede na tamošnjem Općinskom sudu okončan mojim oslobađanjem od optužbi da sam počinio težak oblik kaznenog djela uvrede putem tiska kada sam u redovnoj kolumni Democroacia (koju već više od devet godina ispisujem u riječkom Novom listu) u izdanju od nedjelje 8. rujna 2002. optužio za vandalizam i za ponašanje nalik onoga koji su pokazivali fašisti paleći nepoćudne novine i knjige jer su se drznuli blokirati kompletnu tiražu lokanog lista Osječki DOM.
Rekao sam, naime, da mi je kao nekadašnjeg dužnosnika Hrvatskog novinarskog društva i kao novinara, dužnost i obaveza bila ustati u obrani Ustava koji u članku 38 jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te da ona obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Moja namjera, kao što se vidjelo na sudu, nije bila uvrijediti članove HVIDRE, i to samo one koji su sudjelovali u blokadi tiskare Glasa Slavoniji gdje je kompletna tiraža Osječkog DOM-a tri dana držana u zatočeništvu (kršeći, između ostalog pravo vlasništva onih koji su se pretplatili na taj list), nego je bila upozoriti da nitko, ama baš nitko, nema pravo prisilom i zlouporabom položaja utjecati na sadržaj i tijek javnog priopćavanja, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu javnog priopćavanja, a što su učinili članovi HVIDRE predvođeni tadašnjim predsjednikom nacionalne organizacije vojnih invalida Damirom Varaždincem.
Nisam siguran da li i nakon dvogodišnjeg suđenja ti članovi HVIDRE shvaćaju da su povrijedili Ustav, Zakon o priopćavanju ili europske konvencije o slobodi tiska koje je potpisala Hrvatska i, što je najgore, učinili kazneno djelo opisano u članku 113 KZ gdje se kaže da se može kazniti i kaznom od godinu dana zatvora svatko tko, na primjer, spriječi distribuciju novina. Ali se ipak nadam da će se, ako u buduće budu smatrali da neki list krši njihovu privatnost, obratiti mjerodavnoj sudskoj vlasti kako bi se zaštitili od navodnoga kršenja načela privatnosti i da neće nikada više uzeti pravdu u svoje ruke kao što su to učinili u rujnu 2002. kada su, između ostalog, demonstrirali silu tako što su javno spaljivali novine, iako su to negirali na sudu bez obzira na opširnu novinsku dokumentaciju koja je dokazala da su na sudu neki članovi HVIDRE lažno davali iskaze negirajući paljevinu Osječkog DOM-a.
U tijeku rasprave ostalo je zamagljeno je li ili nije postojao javni interes zbog kojeg je Osječki DOM odlučio objaviti popis hrvatskih ratnih vojnih invalida u Osječko-baranjskoj županiji s postotkom invalidnosti, a što je uredništvo lista najavilo da će učiniti u prethodnom broju. Na sudu sam rekao, i sada ponavljam, da je postojao takav interes javnosti. I to ne samo zbog toga što je Damir Varaždinac tražio od tadašnjeg ministra branitelja Ivice Pančića da objavi iznose svih invalidskih mirovina i što je predsjednik nacionalne HVIDRE priznao da mu poseban problem predstavljaju lažni invalidi (kalkuliralo se da ih je čak 30 posto), već zbog toga što građanke i građani, a mi novinarke i novinari i tome posredujemo i pomažemo, imaju pravo znati kako vlast troši njihove doprinose, po gotovo ako postoji opravdana sumnja da završavaju u džepovima ljudi koji su svoj braniteljski ili invalidni status stekli na nezakoniti način.
Po objavljivanju presude, rekao sam da se radi o važnoj pobjedi slobode informiranja. Ta nas sloboda čini odgovornima pred cijelim društvom i pred poviješću koju svi zajedno pišemo. Tu odgovornost, novinski ceh dijeli sa cehom javnih službenika i političara, bilo da vlast piše da ne želi više imati nikakve veze sa ustaškim pokretom, bilo da pokušava prisiliti HTV (čak i ucjenama) da izvještava propagandistički u korist usko-političkih interesa HDZ-a ili njihovih čelnika.
Zato prihvaćam optužbu (na suđenju me se više puta nazvalo plaćenikom i vrijeđalo na druge načine) da pripadam, kao i Sanader, po riječima Ljube Ćesića Rojsa i njemu sličnima: Udbaško-masonsko-pederskim lobijem ili već ne znam kojim drugim tamnim silama koji mrze sve što je hrvatsko. Prihvatiti ću tu optužbu svaki puta kada budem prisiljen braniti ustavni poredak naše zemlje kao što sam to učinio kritizirajući, i to žestoko, poteze HVIDRE od rujna 2002. ili kada, kao sada, pozivam kolegice i kolege na HTV-u da ne popuste pred političkim pritiscima i da ne zaborave kolegu Špoljara koji prosvjedno gladuje radi zdravlja njegova djeteta zato jer mu birokracija (medicinska u ovom slučaju) ne želi dati odgovarajući lijek.
Uvijek ta odgovornost mora biti ista: kada branimo kolegice i kolege jednog lokalnog lista, kada podupiremo Premjera u namjeri da se konačno distancira od hrvatske inačice nacizma i fašizma, kada smo spremni reći ne onima koji bi u Saboru kršili članak 38. našega Ustava ili kada jedan naš kolega traži da se solidariziramo njime i njegovom obitelji jer je u pitanju život jednoga djeteta.
Moramo biti odgovorni jer je to naša etika: novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, “jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.
Mi danas ovdje, na neki način, obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato želimo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. To mora biti naša istina i naša odgovornost. Naš put prema solidarnosti i prema općem dobru.
Drago Pilsel