Astronomi pod vodstvom Travisa Metcalfea iz Centra za astrofiziku Harvard-Smithsonian u Cambridgeu, u am. saveznoj državi Massachusetts, proučili su bijelog patuljka BPM 37093, jedinoga poznatoga pulsirajućeg bijelog patuljka u našoj galaktici, za kojega se vjerovalo da je njegova jezgra vjerojatno kristalna.
Znanstvenici su uporabili mrežu teleskopa iz cijeloga svijeta kako bi tu umiruću zvijezdu stalno držali na oku tijekom dva tjedna, a zatim su utvrdili da je sjaj te zvijezde postajao tamniji ili svjetliji za približno 1 posto svakih pet do deset minuta.
Takve pulsacije, izazvane prijenosom energije u vanjskome dijelu zvijezde, koji nije sastavljen od čvrste tvari, jedini su način za izravno potvrđivanje da je jezgra prešla u čvrsto stanje. S hlađenjem zvijezde i rastom kristalne jezgre, razmaci između pulsacija postaju kraći.
Znanstvenici su usporedili modele kristalnih jezgri s promatranjima te utvrdili da je 90 posto mase bijeloga patuljka (slične našem Suncu) zapravo jedan golemi kristal.
No, taj kristal zapravo nije sličan nijednome poznatome kristalu na Zemlji. Tlak koji vlada unutar bijeloga patuljka milijardu je puta veći od tlaka pri kojemu nastaju dijamanti. Takav tlak odvaja elektrone od jezgre atoma, pa one tvore kristalnu srž okruženu morem elektrona.
Znanstvenici su ispitali dva modela, jedan s čistom jezgrom ugljika, a drugi s čistom jezgrom kisika. Drugi model bolje se uklapa u rezultate promatranja i slaže se s teorijom prema kojoj jezgru čine gotovo jednaki dijelovi ugljika i kisika, ali tako da se u središtu kristala nalazi više kisika, jer kisik lakše zauzima oblik kristala.
Za razliku od mlađih zvijezda, u bijelim se patuljcima više ne odvija nuklearna fuzija, vrijeme njihova hlađenja lakše se izračunava, pa oni znanstvenicima postaju korisni kao satovi. No, u procesu stvaranja čvrstoga kristala u bijelome patuljku oslobađa se toplina, a to izaziva pogreške u predviđanju u rasponu od jedne do dvije milijarde godina.
Takva nesigurnost izaziva razlike pri utvrđivanju starosti bijelih patuljaka i naše galaktike, a to je pitanje jako važno, smatra Martin Barstow, astrofizičar Sveučilišta u Leicesteru.