TOP TEMA ovih dana nekako je postala - trebaju li hrvatski reprezentativci klečati prije utakmica na Europskom nogometnom prvenstvu ili ne. Klečanje na jednom koljenu je, naravno, simbolična gesta solidarnosti s pokretom Black Lives Matter (Crni životi vrijede) koji je nastao kao odgovor na policijska ubojstva crnaca u Americi.
Tu je dilemu danas razriješio Hrvatski nogometni savez i objavio da naša reprezentacija neće klečati na Uefinom Europskom prvenstvu, koje počinje sutra.
HNS je u svom priopćenju objasnio da su prije nedavne prijateljske utakmice s Belgijom hrvatski reprezentativci "zajednički odabrali prije utakmice s Belgijom da neće klečati te su mirnim stavom poštovali klečanje svojih belgijskih kolega".
>>ANKETA Trebaju li hrvatski nogometaši klečati na Euru
HNS kaže da su se reprezentativci dovoljno iskazali u promicanju tolerancije
"Hrvatski nogometni savez poštuje stav hrvatskih reprezentativaca te neće nametati obvezu klečanja, koje u kontekstu hrvatske kulture i tradicije ne predstavlja simbol borbe protiv rasizma ili diskriminacije", poručio je HNS, napominjući da su "hrvatski reprezentativci svojim djelima kroz cijelu karijeru" pokazali da "ne rade razliku po socijalnim, rasnim, vjerskim, etničnim ili drugim osobinama, a to je vrijednost koju promiče i Hrvatski nogometni savez".
Ako ćemo biti zajedljivi, možemo reći da se reprezentacija baš i nije iskazala u promicanju tolerancije, primjerice, kad je pozvala Thompsona, pjevača čije su brojne pjesme pune proustaških konotacija, da im pjeva na dočeku u Zagrebu nakon Svjetskog prvenstva 2018. Ili kad je Joe Šimunić uzeo mikrofon nakon utakmice s Islandom 2013. na Maksimiru i punim plućima zaurlao stari ustaški pozdrav Za dom spremni. Ili u nebrojenim slučajevima kad su i igrači i izbornik i televizijski komentatori šutjeli dok su se stadionom orili takvi "neprimjereni povici", kako već glasi čuveni eufemizam. A i golema svastika koja je iscrtana na travnjaku na Poljudu prije utakmice s Italijom 2015. nekako je pala u zaborav, bez da su nepoznati počinitelji ikad uhvaćeni i kažnjeni.
Je li onda naša reprezentacija licemjerna? Je li neiskrena kad kaže da "uvijek i svugdje osuđuje sve oblike rasizma i diskriminacije", ali odbija kleknuti u znak poštovanja i solidarnosti s američkom, ali i globalnom borbom protiv rasizma? Pogotovo kad znamo da je navijački rasizam prema protivničkim igračima crne boje kože i dalje prisutan na stadionima diljem Europe?
Odgovor na to pitanje nije jednostavan, ali po mišljenju autora ovih redaka ipak glasi - ne. Ali da bih ga objasnio, treba početi od početka.
Detalj s utakmice Belgija-Hrvatska
Kaepernick je klečao iz bunta prema zemlji u kojoj se crnci ubijaju nekažnjeno
Ne od ropstva, linčovanja i segregacije crnaca, koja je ukinuta tek sredinom prošlog stoljeća u Americi, jer toliko prostora ipak nemamo. Ne ni od policijskih ubojstava i brutalnosti prema Afroamerikancima, jer i to je dugotrajan i kompleksan fenomen, o kojem smo već naširoko pisali. S tim da podaci ne daju jasan i nedvosmislen odgovor je li američki policajac lakši na obaraču kad je pred njim crnac nego kad je bijelac.
>>Ovo su činjenice i brojke o policijskom rasizmu u Americi
Krenimo od prvog sportaša koji je kleknuo na jedno koljeno za vrijeme izvođenja nacionalne himne. Kad je crni igrač američkog nogometa Colin Kaepernick to prvi put napravio na utakmici NFL-a 2016., njegov čin bio je čin prkosa i bunta. Dok su svi mirno stajali za vrijeme intoniranja nacionalne himne, koja je u Americi još veća svetinja nego ovdje, on je kleknuo. Njegova poruka je bila da, kako je sam rekao, "ne želi ustati kako bi pokazao poštovanje prema zastavi i himni zemlje koja ugnjetava crnce i ljude druge boje kože". Zemlje u kojoj policajci ubijaju crnce i nakon toga "dobivaju plaćeni godišnji odmor i izvlače se s ubojstvom".
>>Stotine ljudi morale su umrijeti prije nego što je Amerika shvatila zašto je klečao
Neki su mu se crni kolege pridružili, a njihov prosvjedni performans izazvao je bijes vlasnika klubova, mnogih gledatelja, američkih nacionalista, pa i tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, koji je tražio da se "makne kujinog sina s terena". Kaepernick je ubrzo ostao bez ugovora i kluba. Podnio je tu žrtvu za ideal u koji je vjerovao.
Black Lives Matter i pretvaranje klečanja u opći ritual
No klečanje protiv rasizma nije ušlo u društveni mainstream sve dok iznimno bešćutno policijsko ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda u Minneapolisu u svibnju prošle godine nije dovelo do eksplozije prosvjeda u SAD-u, a neko vrijeme i u Velikoj Britaniji i drugim europskim zemljama. Prvih dana prosvjeda vidjeli smo nešto neobično. Dok su se neki policajci brutalno obračunavali s mirnim prosvjednicima, neki su kleknuli zajedno s njima, pokazujući im - iskreno ili ne - da razumiju i podržavaju njihovu borbu.
Prosvjedi i šira borba protiv rasizma su se, međutim, uskoro izrodili u nešto što je puno teže podržati. Od divljanja, nasilja, paleži i vandaliziranja spomenika po američkim gradovima do sve ekstremnijih zahtjeva za "otkazivanjem" policije, konzervativnih novinara, političara, glumaca, profesora, knjiga, emisija, serija, spomenika, čak i crtanih likova. U ime uključivosti i rasne jednakosti.
Borba protiv rasno motivirane policijske brutalnosti mutirala je u daleko neodređeniju borbu protiv strukturnog rasizma i bjelačke nadmoći, koja navodno prožima sve pore američkog društva. Zagovornici te teorije svjesno su ili nesvjesno zatvorili oči pred ogromnim napretkom koje je to društvo ipak postiglo u posljednjih nekoliko desetljeća u integraciji i izjednačavanju prava bijelaca, crnaca i ostalih rasnih, etničkih, vjerskih, rodnih i seksualnih manjina.
Od izraza prkosa do prisilnog signaliziranja vrline
No to je opet mnogo šira tema. Ono što je ovdje bitno je da je gesta klečanja, osim što se proširila preko Atlantika, s vremenom suštinski promijenila svoj smisao. Najprostije rečeno - nije isto kada crni sportaš kleči svojom voljom i time izražava svoj prkos protiv nepravde i kad se od bijelih sportaša traži da kleče u to isto ime.
Gotovo univerzalni kulturni smisao klečanja je ipak nešto drugo - izraz poniznosti, pokornosti i priznanja podređenosti. I kada katolički vjernici kleče u crkvi, oni izražavaju svoju pokornost Bogu. Iako je britanski ministar vanjskih poslova Dominic Raab lani bio oštro kritiziran zbog usporedbe protestnog klečanja s onim u popularnoj seriji Igra prijestolja, gdje vazali kleče pred kraljevima, ta se konotacija ne može tek tako izbrisati.
Kao što se ne može engleske navijače automatski optužiti da su rasisti zato što zvižde svojim igračima kad kleče prije utakmica. Ali to je izbor engleske reprezentacije, koji se može razumjeti i koji treba poštovati. Velika Britanija, doduše, nema problem nekontroliranog policijskog nasilja kakav ima SAD. Ali kad bijeli engleski igrači kleče, to se može tumačiti kao izraz solidarnosti s njihovim crnim suigračima.
Hrvatska nije držala robove ni kolonije. Imamo druge krimene
Ali hrvatska reprezentacija je, kako je francuska antirasistička udruga LICRA to urnebesno opisala 2018., "dramatično jednolična, bez boja". U njoj trenutno nema ni jednog crnog igrača. Kakvog onda smisla ima da Dalić, Lovren, Modrić ili Vrsaljko kleče?
Na kraju krajeva, ako ćemo otvoreno - Hrvatska nikad nije bila kolonijalna sila, za razliku od Amerike, Francuske ili Britanije. Nije bila ni robovlasnička zemlja. Dapače, Dubrovačka Republika je zabranila trgovinu robovima 1416.. godine, gotovo 400 godina prije Britanije i Amerike.
Hrvatski reprezentativci bi, kad bi htjeli, mogli izraziti svoju toleranciju na puno primjerenije načine od geste klečanja, geste koja je postala signaliziranje vrline lišeno prvotnog konteksta, sadržaja i svrhe. Njihova gesta mogla bi biti usmjerena na one manjine o koje smo se kao društvo zaista duboko ogriješili - Srbe, Židove i Rome, primjerice, nad kojima je uime lažne i nakaradne nezavisnosti počinjen genocid u Drugom svjetskom ratu. Pod istim onim "neprimjerenim" pokličem koji su urlali Šimunić i Thompson.
Reprezentativci bi, na primjer, mogli tiskati poruku na dresu na ćirilici, pismu koje i dalje u hrvatskom društvu ima status svetogrđa.
Ali za početak, dovoljno bi bilo da prestanu pjevati, puštati i dovoditi Thompsona.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala