JADRANKA Kosor mora smijeniti Damira Polančeca. Što će biti ako Jadranka Kosor ne smijeni Damira Polančeca? Jadranka Kosor mora osuditi Vanju Sutlića. Što će biti ako ne osudi Vanju Sutlića? Jadranka Kosor mora otpustiti Božidara Kalmetu i čelništvo HAC-a. Što će biti ako to ne učini? Premijerka mora kazniti, otpustiti, popraviti, riješiti, sanirati, olabaviti, pritegnuti, zašarafiti, otšarafiti... Što ako to sve ne učini? Ništa. Baš ništa.
Stvarno smo nisko pali kad nam je Jadranka Kosor postala uzdanica. Zbilja smo očajni kad zazivamo baš Jadranku Kosor da nas spasi zlih, korumpiranih i nesposobnih ministara. Da nas spasi njezine stranke, njezine vlasti, dakle i nje same. Kao da smo zaboravili da smo to isto činili i u tijekom vladavine Ive Sanadera. Pa vidimo dokle nas je to dovelo.
Ako nas nije spasio Ivo, možda će Jadranka
Novinari su, recimo, molili Sanadera da ih spasi nasilnika koji ih premlaćuju po cesti. Oporba je davala podršku Sanaderu da nas spasi mafijaša koji dižu aute u zrak. Sindikati "Trećeg maja" iz Rijeke uplakani su dočekivali Sanadera, presretni što im nosi poslove za njihovo brodogradilište.
Kad su shvatili koliki je Sanader bio opsjenar, ti isti sada su se okrenuli Jadranki Kosor. Ona je njihova nova uzdanica. Ona će se obračunati s talibanima u stranci, ona će dovesti u red državna poduzeća, ona će riješiti granične probleme, ona će zašpotati Sutlića, ona će kazniti Luku Bebića, otjerati Polančeca, riješiti se Biance Matković. Pa čak i isplatiti plaće tim istim uplakanim radnicima iz "Trećeg maja".
Kosor sluša samo Bruxelles, a radi samo za vlastitu i dobrobit stranke
Međutim, ona ništa od toga još nije učinila. Kad će? Ne zna se. Što ako ne učini? Ništa. Sročit ćemo novo pismo Djedu Mrazu s popisom želja za Božić.
Javne apele Jadranka Kosor uslišit će samo zbog sebe, svoje stranke - i Bruxellesa. I to ne nužno tim redoslijedom. Ništa neće učiniti zbog puke dobrobiti Hrvatske, njezinih građana, napretka društva. Napravit će samo ono što će nju prikazati u boljem svjetlu, stranci pomoći da ostane na vlasti, a jedino što doista mora učiniti jest - popustiti pritisku Europske unije.
Što bi bilo da nema pritiska Europske unije?
U ovoj zemlji bez prave oporbe, bez kritičkih intelektualaca, bez nevladinog sektora, s devastiranim medijima i apatičnim društvom, jedina istinska uzdanica je Bruxelles. Zamislimo što bilo da nema njega? Ne bi se sudilo ratnim zločincima i ponekim mafijašima, ne bi se fingirao progon korumpiranih liječnika i profesora, ne bi se inscenirali Maestro i Podravka, ne bi bilo suđenja Glavašu, ne bi se izašlo u susret Sloveniji. Da nema EU, ne bi se "otvorile" Hrvatske autoceste ni "zatvorila" afera kamioni, otprilike po istom principu kao što ne bi Rončević i Lovrin odletjeli iz Vlade da nije beskućnik ubio odvjetničku vježbenicu. Dakle, iz čistog straha.
U ovoj zemlji medijsku kampanju za povratak pravih vrijednosti u hrvatsko društvo vode isti oni koji su dojučer podržavali Sanadera i njegovo rušenje tih istih vrijednosti. A oporbu predstavljaju oni koji bi najradije zauvijek ostali u oporbi. Ovo je zemlja bez heroja, reformatora i vizionara, bez oporbe i alternative, ovo je zemlja u kojoj se nade u promjene polažu upravo u one koji su izazvali ovu katastrofu. Ili barem kumovali. Ali srećom, ovo je i zemlja na pragu Europske unije i pod paskom Bruxellesa. Da nema toga, ne bi više bilo ničega.
Bolje nismo ni zaslužili jer se nismo htjeli izboriti
Pa eto, ako je Barack Obama mogao dobiti Nobelovu nagradu nakon samo osam mjeseci na vlasti, onda je valjda normalno da se i Jadranka Kosor nakon mršava tri mjeseca proglašava uspješnom i popularnom premijerkom, pa još i uzdanicom u saniranju onoga što je uništila. Bolje očito nismo zaslužili, jer se za to ne želimo izboriti. Pa eto nam onda. Kosor kao spasiteljica.