U NIZU paradoksa koji obilježavaju ovogodišnju izbornu kampanju možda najviše bode oči potpuni izostanak bilo čega što makar miriši na vanjskopolitičke teme iz rasprava vodećih stranaka. To pomalo čudi jer je glavni zadatak koji su si postavile dvije vodeće stranke upravo vezan uz vanjsku politiku – tj. ulazak Hrvatske u euroatlantske integracije čime bi ova država postala još osjetljivija na vanjska zbivanja, a samim time i birače trebalo daleko više zanimati ono što se događa u Washingtonu, New Yorku, Londonu i Bruxellesu nego što je to sada slučaj.
S druge strane, to što se vodeći hrvatski mediji ovih dana prave kao da na hrvatskim granicama počinje zemlja Mordor možda i nije tako iznenađujuće. Da se malo više pažnje obraća na najvažnije događaje sa svjetskim naslovnica, većina hrvatskih birača ili barem većina koja je u stanju zbrojiti dva i dva, mogla bi doći do zaključaka sasvim suprotnih o priča o medu i mlijeku kojima ih s plakata i televizijskih ekrana obasipaju potencijalni hrvatski usrećitelji.
Neki od zaključaka bi, pak, mogli biti pogotovo neugodni po vladajuću stranku, barem ako je suditi po izborima u Sloveniji i Poljskoj, zbog kojih se Sanader i njegova stranka nadaju da će Hrvatska ovaj put prkositi europskim trendovima. U Deželi je Lojze Peterle, kandidat desnice i Sanaderov drug iz Europske pučke stranke, deklasiran na predsjedničkim izborima od strane ljevice. U Poljskoj su, pak, koaliciju temeljenu na tvrdoj nacionalističkoj katoličkoj desnici – ili upravo onakvom biračkom tijelu pomoću koje Sanader pokušava dobiti ove izbore – s vlasti srušila trojica domišljatih mladića s mobitelima i parolom "sakrij babi osobnu".
S druge strane se ne može reći da neki od događaja van hrvatskih granica nisu imala nekog utjecaja na izbornu kampanju, kao ni da neka od njih nisu pogodovala Sanaderovoj ekipi. To se prvenstveno odnosi na presudu "vukovarskoj trojci" koja je dala savršenu priliku za mahanje krvavim košuljama Domovinskog rata – što je disciplina u kojoj je HDZ uvijek u prednosti pred SDP-om. Ona je došla u najboljem mogućem trenutku za Sanadera i vladajuću stranku, omogućivši mu da se na samom početku kampanje postavi kao mudri državnik i branitelj nacionalne časti. A tu je, dakako, i izbor Hrvatske u Vijeće sigurnosti UN – jedna od rijetkih prilika kada Hrvatska postiže međunarodni uspjeh koji nema veze sa sportom.
Međutim, vjetrovi međunarodne politike i ekonomije ne moraju uvijek biti povoljni i znaju se isto tako okrenuti u najgorem mogućem trenutku. Jedan od najboljih primjera se zbio u ponedjeljak, kada se konačno i na zagrebačkoj burzi počelo osjećati ono što se odavno osjeća na svim svjetskim burzama. Time je priča o narodnom dioničarstvu kao panaceji za sve hrvatske probleme – odnosno temelj dosada prilično uspješne HDZ-ove kampanje – ozbiljno počela puštati vodu.
A neposredno prije izbora, a zahvaljujući sve većim cijenama nafte u svijetu, se počelo sve više pričati i o ponovno probuđenom monstrumu zvanom inflacija. Taj fenomen, koji je posljednji put na ovim prostorima pokazivao zube 1990-ih, mogao bi za nekoliko mjeseci ili godina jednostavno proždrijeti sadržaj mnogih novčanika, uključujući onih umirovljeničkih i drugih radi čijeg predizbornog punjenja su se kao na bubnju strancima prodavala državna imovina stjecana generacijama.
Međutim, spoznaja da je hrvatski brod ovih dana zaplovio u olujne vode još uvijek ne dolazi do izražaja u kampanji. I tu nije glavni krivac samo vladajuća stranka i njeni mediji koliko oporba koje nikako da nauči nešto od Clintonove predizborne parole "It's the economy, stupid" ("U pitanju je ekonomija, glupane"). Dok god od cijena nafte, inflacije i kretanja na burzama budu važnije rasprave o Haagu, Jasenovcu i Bleiburgu, ishodi izbora i neće biti baš tako važni, a o najbitnijim stvarima za Hrvatsku – ma što se tvrdilo na nečijim predizbornim plakatima - će se uistinu odlučivati izvan Hrvatske.
Dragan Antulov