Pismo iz Japana: Svi si pomažu i sve dijele, nema pljački ni guranja u redovima

NA FACEBOOKU je danas objavljeno pismo nastavnice engleskog jezika u japanskom Sendaiju. Ne navodi se puni identitet, već samo njezino ime - Anne.

Ona na početku najprije zahvaljuje obitelji i prijateljima koji su se zabrinuli za nju, da bi nakon toga krenula opisivati kako se, zajedno s prijateljima Japancima, nosi s katastrofama koje su zadesile tu otočnu zemlju.

"Situacija u Sendaiju je posve nadrealna, ali sretna sam što sam stekla divne prijatelje koji mi mnogo pomažu. Nakon što mi je koliba stradala u potresu, preselila sam se u prijateljevu kuću gdje dijelimo vodu i hranu. Spavamo u jednoj sobi i razgovaramo uz svjetlost svijeća. Toplo je, prijateljski i prekrasno", piše u pismu nastavnica Anne.

"Nema pljački ni guranja u redovima, ulazna vrata se ostavljaju otvorena"

"Tijekom dana si pomažemo u čišćenju nereda u našim domovima. Ljudi sjede u automobilima i gledaju vijesti na navigacijskim uređajima ili čekaju u redu za vodu. Ako neka kuća ima tekuću vodu, njezini vlasnici stave znak kako bi ljudi onda mogli doći k njima napuniti posude i kante. Krajnje je nevjerojatno da ovdje gdje se nalazim nema pljački ni guranja u redovima. Ljudi ostavljaju otvorena ulazna vrata jer je tako sigurnije ako to područje opet pogodi jači potres, a potresi su svakodnevica. Noćas su nas potresi tresli svakih petnaestak minuta. Sirene neprestano upozoravaju ljude, a helikopteri nas često prelijeću", piše nastavnica.

Također piše kako na nekim područjima nema plina, dok negdje nema vode ili struje, ali da si ljudi cijelo vrijeme pomažu. Nisu se oprali nekoliko dana, ali, kako piše, na to gotovo nitko niti ne misli.

"Netko mi je na kućnom pragu ostavio hranu i vodu"

"Kao da živimo u dva paralelna svemira. Istovremeno možete vidjeti potpune ruševine i čitavu kuću ispred koje se najnormalnije suši rublje, ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, kao i one koji šeću pse, kao da se ništa nije dogodilo", piše u pismu.

Anne je najviše fascinirana japanskim građanima. "Svakoga dana se vratim do svoje kolibe, a danas sam na kućnom pragu pronašla hranu i vodu. Nemam pojma od koga je, jednostavno sam je našla. Jedan starac sa zelenim šeširom ide od kuće do kuće i provjerava jesu li svi u redu. Ljudi nude pomoć potpunim strancima. Ne vidim nikakve znakove straha. Rezignacije - da, ali straha ili panike - ne", zaključuje.