JOŠ jedna nacionalna euforija, još jedno ispravljanje povijesnih nepravdi i još jedan veliki uspjeh Hrvatske. Pelješki most je svima dao razlog za zadovoljstvo: HDZ-ovci imaju novu priliku za naslikavanje, Kinezi su lijepo zaradili, EU se može pohvaliti da ulaže u manje razvijene države, a građani mogu slaviti fizičko spajanje Dubrovnika s ostatkom države. Idila.
Ali ako se udaljimo od te euforije i sagledamo cijelu izgradnju Pelješkog mosta, priča neće više biti toliko jednodimenzionalna. Da, moći će se zaobilaziti naporni neumski graničari, puno će značiti i za stanovnike Pelješca, Dubrovnika i okolice, a ne treba zanemariti ni estetsku vrijednost. Realno, ima i gorih načina na koje se može potrošiti novac, a ionako je 85% financirala EU.
Financirala (većinom) EU, na gradilištu radili Kinezi, projektirao Slovenac. Hrvati ni radili ni platili (tj. platili samo 15 posto), a na kraju dobili most. Odličan posao. Da, vjerojatno je bilo nešto naših inženjera i inspektora, a netko je morao i napisati projekt da bi se isposlovao novac od EU, ali neosporna činjenica je da Hrvatska nije imala dominantan utjecaj na sam projekt, od financiranja do izgradnje. Hrvatsku ideju je netko drugi proveo u djelo.
Zašto su onda mediji puni natpisa o tome kako je Hrvatska sagradila Pelješki most i to se slavi kao općenacionalna zasluga, ako ga nije većinski ni financirala, a kamoli projektirala i gradila neka kompanija iz Hrvatske?
Da je Hrvatska bila uključena, most ne bi postojao još dugo
Tužna je istina to da most ne bi postojao još dugo, a možda i nikad, da je Hrvatska sama bila uključena u projekt. Ideja o samom mostu potječe iz 1997., 2000. je dodan u prostorni plan županije, a 2005., za vrijeme Ive Sanadera, svečano su otvoreni radovi na mostu. 2007. su radovi otvoreni drugi put, taman pred parlamentarne izbore.
Posao je dobio konzorcij hrvatskih građevinskih tvrtki Viadukt, Konstruktor i Hidroelektra Niskogradnja. Zanimljivo je da je sljedeća najbolja ponuda, austrijske građevinske tvrtke, bila čak duplo skuplja. Do 2010. hrvatski konzorcij je napravio tek tri posto potrebnih radova, a potrošio 246 milijuna kuna od ugovorenih 1.9 milijardi kuna. Isplaćeno je 246 milijuna kuna za radove u vrijednosti 71 milijun kuna. Dobar posao za konzorcij hrvatskih građevinskih kompanija, ne i za Hrvatsku.
2015. financiranje preuzima EU, a 2018. je odabrana kineska kompanija za izvođenje projekta, planiranog trajanja 36 mjeseci.
Ukratko, da je izgradnja Pelješkog mosta ostala na hrvatskoj državi i hrvatskim građevinskim kompanijama, on ne bi postojao još jako dugo. Ako je od 2005. do 2010. obavljeno tek 3% radova i ako bi se nastavilo graditi tim tempom, most ne bi bio gotov do kraja 21. st.
Priča o Pelješkom mostu je priča o nesposobnosti
Priča o Pelješkom mostu je najviše priča o korupciji, nesposobnosti, hvatanju političkih bodova na lažnim obećanjima, nepoštivanju rokova, prekoračenju proračuna, nepotizmu, administrativnoj sporosti itd. S druge strane, EU u projektima koje financira zahtijeva pravovremeno izvještavanje o ispunjenju plana, obrazloženje odstupanja od plana (posebno po pitanju dodatnih troškova), poštivanje rokova te preuzetih obaveza. Tek kada je sve što je potpisano ispunjeno, EU šalje novac, i to retroaktivno. Postoje redovite kontrole, ali i izvanredne. Čak i nakon isteka trajanja projekta, u ovom slučaju gradnje mosta, EU još šalje kontrole i traži izvještaje. Sve to zvuči jako birokratizirano, i je, ali je, začudo, puno manje birokratizirano od sustava koji postoji u Hrvatskoj. Dakako, puno transparentnije i poštenije.
Dok je cijelu Hrvatsku preuzela euforija, dok se HDZ-ovci naslikavaju pred mostom kao da su ga oni osobno financirali ili gradili, onima koji prate priču od samog početka i koji nemaju sjećanje zlatne ribice jasno je da u priči o Pelješkom mostu ima puno više elemenata koji govore o neuspjehu Hrvatske nego o uspjehu.
Na neki način se ipak radi o hrvatskom snu: drugi će financirati, treći će raditi, a mi ćemo ubirati rentu.
Samo, koliko dugo takav model može biti održiv?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala