DANAS je nekoliko tisuća ljudi u Ukrajini dobilo velikodušnu priliku da se zadnji put za mnogo vremena - ili zavijek - pozdrave s kolegama, susjedima, rodbinom, svojim kuhinjama, dnevnim boravcima, hodnicima, spavaćim sobama, kupatilima uređenim pretprošle godine, da bace pogled na staru mašinu za pranje rublja i pomisle kako je bilo glupo što su se nervirali kad se kvarila.
Ljudi koji napuštaju domove lagat će djeci da odlaze privremeno
Zadnji put će pogledati kroz prozor zgrade čija će nam ruševina već sutra ili preksutra izazivati snažne i površne emocije, izaći na ulicu i krenuti nigdje. Lagat će djeci da prijatelje i igračke napuštaju privremeno, kao što su jednom davno lagali nama ili našoj rodbini koja danas tečno govori švedski.
Velikodušnošću gospodara rata danas se otvaraju humanitarni koridori. Zvuči lijepo i ljudski, civilima se daje prilika za odlazak iz ratnih zona.
Dogovarani su koridori iz Energodara prema Zaporižju, iz Izuma u Lozovu na istoku, iz Sumija u Poltavu na sjeveroistoku, gdje su u utorak kroz koridor već procurile tisuće civila. Pa koridori prema Kijevu za civile koje se već danima žestoko bombardira zapadno od glavnog grada, u Buči, Irpinu i Gostomelu...
Odlaze preslabi, ali oni koji imaju sreću izbjeći rat. Kao i nesreću da ostavljaju sve. Gradovi i sela postaju bojišta, ceste i putovi pretvaraju se u linije fronte. Nacionalne zastave, stari pozdravi, mrki momci u uniformama danas su tamo gdje se još jučer živjelo. Sad su to mjesta iz kojih je mudro zbrisati.
Umjesto proljeća u Ukrajinu je došao rat
Šarenilo postaje maskirna monotonija, vrisku i muziku potisnuli su praskovi i fijuci. Humanitarni koridori minute su odmora u ratovima, pauze u kojima se izlazi iz vlastitih života. Umjesto proljeća ove godine u Ukrajinu došao je rat. Sve i da sutra završi, trebat će mjeseci i godine uzaludnog vjerovanja da će sve opet biti kao nekad. Humanitarnim koridorima otječe život. Svi vole vjerovati da je to privremeno.
Humanitarni koridori su, u stvari, tisuće malih užasa i sreća što takve sintagme birokratiziraju neizrecivo pa se načas učini da je nešto lijepo i ljudski, humano, a ne tek malo manje strašno od ratovanja i smrti. Ili od sjedenja pod uzaludnom svijećom u razvaljenom stanu na obali Azovskog mora, od spaljenog rodilišta, od trošenja jedinog života na strah od mučne smrti uzrokovane nekim čudom vojne tehnologije kakvim raspolaže druga strana.
Ukrajina je danas širom Europe
Mariupolj, Kijev, Sumi brane se i nestaju. Eno ih posvuda po Europi, pa i po Hrvatskoj, po sportskim dvoranama, dječjim domovima, kod prijatelja, kod ljudi koji su im otvoriti vrata iz čiste ljudskosti. Raširila se dojučerašnja Ukrajina do naših ulica, došla nam pred vrata promrzla, uplašena, istjerana iz sebe same, traži oslonac, pomoć.
Milijun i pol je ljudi, kažu, izbačeno iz kolotečina, stanova, kuća, gradova, sela, rodnih ulica i voćnjaka, s jasnom slikom o prošlosti, pa i sadašnjosti, ali bez čvrste nade u budućnost, bez planova za ljeto, za dogodine, za kredit, za automobil, stan, brak...
Čemu sve to?
Jer je luđaku s nuklearnim naoružanjem tako došlo, jer geostrategije, zone utjecaja, meki trbusi, trte-mrte... Religije nas stoljećima uvjeravaju da su naši dolasci i odlasci sa svijeta plod višeg poretka stvari, a onda jedan špijun bez svojstava, trećerazredni službenik propale tajne policije, uzme cijeli planet u ruke kao maslačak, prinese ga ustima i napuše obraze.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala