Hrvatska je od proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. postala država: imala je svoj teritorij, demokratsku vlast i svoje stanovništvo, navodi Šeparović i dodaje kako je "pokušaj prijatelja suda da umanje krivnju ratnog zločinca Miloševića, proziran i neutemeljen".
U prosincu 1990. prihvaćen je novi demokratski Ustav, zatim je 19. svibnja 1991. proveden referendum o državnom položaju Republike Hrvatske te 25. lipnja 1991. prihvaćena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
"Hrvatska je tada postala suverenom nezavisnom državom. Međunarodno priznanje (koje je uslijedilo kasnije) nije neophodan element za postojanje države, da bi država postojala činjenično, de facto", smatra Šeparović.
Tvrdi da se međunarodni karakter nekog rata, prema međunarodnom javnom i običajnom pravu, određuje prema međunarodnopravnim činjenicama na koje međunarodnopravni poredak nadovezuje učinak.
"Takva je činjenica i rat i oružani sukob kojima se bavi i međunarodno kazneno i međunarodno humanitarno pravo. Početak rata Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) protiv Hrvatske, za ostvarenje plana Velike Srbije, po nekima je započeo u kolovozu 1990. pobunom Srba u Kninu, po drugima taj je rat započeo 3. ožujka 1991. kad je Borisav Jović kao predsjednik Predsjedništva SFRJ prihvatio zahtjev tadašnjeg ministra obrane Veljka Kadijevića za oružanu intervenciju JNA u Pakracu. Uzimaju se i drugi datumi: 2. svibnja 1991. kada su u Borovu Selu ubijeni hrvatski policajci", podsjetio je.
"Čini se najlogičnijim uzeti 3. srpnja 1991. - dan kad su srpske snage protiv osamostaljene, nezavisne države Hrvatske izvršili širu vojnu akciju zauzimanja područja Baranje. Od toga dana postoje svi elementi međunarodnog karaktera rata u Hrvatskoj. Rat je dobio međunarodni karakter i po tome što je vanjski svijet, odnosno međunarodna zajednica započela svoje nastojanje za uspostavu mira", navodi Šeparović i podsjeća da je tako Europska zajednica brojnim rezolucijama i posredničkom ulogom EZ-ove trojice tretirala Hrvatsku kao državu.
"EZ je pozvala srpsku stranu da prestane s promjenama granica i osvajanjem teritorija silom, sazvana je i Mirovna konferencija koja je i održana 7. rujna 1991. u Haagu. Tako je na četvrtoj plenarnoj sjednici mirovne konferencije zaključeno - prvo, postupno priznanje nezavisnosti republika koje to žele, drugo, suverene i nezavisne republike mogu se udružiti u labavu asocijaciju, treće, potrebno je osigurati ljudska prava i prava manjina i četvrto, nema jednostranih promjena granica.
"Pokušaj prijatelja suda (amici curiae) da na Haaškom sudu umanje krivnju ratnog zločinca Miloševića, proziran je i neutemeljen", izjavio je Šeparović.
Steven Kay i Branislav Tapušković, prijatelji suda (amici curiae), iznijeli su stajalište na suđenju Miloševiću da je rat u Hrvatskoj "postao međunarodni u jednom trenutku između 15. siječnja i 22. svibnja 1992." te su zatražili od Raspravnog vijeća da utvrde od kada sukob u Hrvatskoj smatra "međunarodnim" (prvi je datum priznanja Hrvatske od tadašnje EZ, a drugi kad je primljena u UN).
Po Šeparovićevim riječima Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) koju je vodio Milošević izvršila je u međunarodnom sukobu agresiju na Hrvatsku i stoje sve kvalifikacije koje su postavili tužitelji toga suda u predmetu Milošević. I tužbom pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) i Bijelom knjigom hrvatske Vlade iz 1999. dokazali smo da je protiv Hrvatske izvršena agresija bivše Jugoslavije i JNA, zaključio je.
Zvonimir Šeparović (1928.) bio je dekan zagrebačkoga Pravnog fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, jedan od utemeljitelja Svjetskoga žrtvosolovnoga društva i njegov predsjednik, ministar inozemnih poslava i pravosuđa Republike Hrvatske i prvi hrvatski veleposlanik pri UN-u.