Postoji obveza svjedoka da svjedoči i države da mu osigura uvjete u kojima to može učiniti bez straha, a upravo uključivanjem u program zaštite država preuzima odgovornost za njegovu sigurnost.
Ponekad je dovoljno prikriti identitet, "iskriviti zvuk i sliku", no ima slučajeva kada to nije dovoljno. U osobitim slučajevima Zakon o zaštiti svjedoka propisuje postupak čuvanja zaštićenog svjedoka i njemu bliskih osoba. Taj je oblik zaštite izuzetno skup i pribjegava mu se samo u krajnjim slučajevima. U tim se slučajevima svjedok u pravilu sklanja iz svoje sredine i uključuje u Program zaštite.
No, svjedok je najzaštićeniji ako se za nj ne zna, odnosno tajnost je nesumljivo najbolja zaštita, kaže Novosel.
Po njegovom mišljenju, upitno je postoji li kaznena odgovornost novinara koji su objavili podatke o ugroženom svjedoku u "osječkom slučaju". Doduše, prema članku 305. Kaznenog zakona onaj tko neovlašteno drugome omogući otkrivanje identiteta osobe uključene u program zaštite može biti kažnjen kaznom od tri mjeseca do tri godine zatvora, no, Novosel smatra da ta odredba izaziva zabunu.
Da bi netko odgovarao mora znati da je svjedok uključen u program zaštite, a to je tajni podatak. "U konkretnom slučaju svi znaju da je postupak za uključivanje započeo, ali ne i je li svjedok već uključen te hoće li uopće biti uključen", kazao je Novosel te dodao da bi se moralo dokazati da je novinar znao da je svjedok već uključen u programu zaštite.
"Smatram da je odavanje identiteta svjedoka i sadržaja njegova iskaza u medijima ponajprije pitanje moralne i građanske odgovornosti. Naime, time se ugrožava svjedok i postupak, ide se na ruku okrivljeniku koji može prilagođavati obranu, kompromitirati ili onemogućiti svjedoka", mišljenja je Novosel koji tvrdi da su brojni primjeri iz prakse koji mu daju za pravo.
Osobno smatram da bi u ovakvim slučajevima interes pravde utemeljene na zakonu trebao stajati ispred prava javnosti na informaciju, zaključio je zamjenik glavnog državnog odvjetnika Dragan Novosel.