ŠEST godina i deset mjeseci nakon što se tamo sklonio u bijegu pred zakonom, boravak Juliana Assangea u veleposlanstvu Ekvadora u Velikoj Britaniji došao je kraju.
Assange se kao javna ličnost u posljednjih deset godina toliko urezao u opću kulturu da je gotovo izlišno podsjećati tko je. Svi o ekscentričnom Australcu i osnivaču WikiLeaksa imaju stav, uglavnom izrazito pozitivan ili izrazito negativan. Za pristaše je neustrašivi borac za državnu transparentnost, slobodu medija i istinu. Za kritičare je šarlatan, besramni tražitelj publiciteta i kriminalac koji je neodgovornim objavljivanjem povjerljivih i osjetljivih informacija ugrozio živote i stavio se u službu ruskog informacijskog rata protiv SAD-a i Zapada.
Assangea, kako piše BBC, oni koji su radili s njim opisuju kao intenzivnog, gorljivog i vrlo inteligentnog, s izvanrednim talentom za razbijanje računalnih kodova. Rođen je u gradu Townsville u australskoj saveznoj državi Queensland 1971., a imao je neobično, nomadsko djetinjstvo jer su mu roditelji vodili putujući teatar. Postao je otac s 18 godina i prvi put se našao na sudu zbog borbe oko skrbništva. Uskoro je postao haker, što ga je dovelo u sukob sa zakonom. 1995. je optužen, zajedno s prijateljem, i osuđen na uvjetni zatvor nakon što je priznao krivnju.
Zatim je tri godine s akademikom Sueletteom Dreyfusom pisao knjigu o subverzivnoj strani interneta, Underground. Dreyfus je opisao Assangea kao "vrlo vještog istraživača" koji je bio "vrlo zainteresiran za koncept etike, koncept pravde, što vlade trebaju i što ne smiju raditi". Nakon toga je na Sveučilištu u Melbourneu studirao fiziku i matematiku i postao je istaknuti član matematičarske zajednice.
2006. osnovao je WikiLeaks, neprofitnu organizaciju koja se bavi objavljivanjem, odnosno curenjem povjerljivih informacija. S nekolicinom hakera i aktivista diljem svijeta Assange je uspostavio virtualni poštanski sandučić za zviždače koji je, navodno, osiguravao da izvori ostanu anonimni - čak ni WikiLeaks ne bi znao tko im šalje "leakse". Assange je postao globalni nomad, vodeći ovu polu ilegalnu organizaciju u pokretu.
WikiLeaks: Od snimke američkog ratnog zločina do depeša američkog veleposlanstva u Zagrebu
"On stvara ovu atmosferu oko sebe u kojoj ljudi koji su mu bliski žele brinuti za njega, pomoći mu da nastavi. Rekao bih da to vjerojatno ima neke veze s karizmom", rekao je za njega novinar New Yorkera, Raffi Khatchadourian. Ta je karizma zasigurno dio objašnjenja za kultni status koji je Assange s godinama stekao.
WikiLeaks je svjetsku slavu stekao u travnju 2010., kad je objavio snimku američkog zračnog napada na civile u Iraku iz 2007. Objavljena pod naslovom "Kolateralno ubojstvo", što je očita aluzija na američki vojni termin "kolateralna šteta" za nehotične civilne žrtve svojih operacija, ova jeziva snimka prikazuje napad iz helikoptera Apache u kojem je ubijeno 18 iračkih civila.
No to je bio tek početak. U srpnju iste godine WikiLeaks je počeo objavljivati 77 tisuća američkih dokumenata vezanih uz rat u Afganistanu, uz novinarsku pomoć britanskog Guardiana, američkog New York Timesa i njemačkog Der Spiegela. Dokumenti poznati kao "afganistanski ratni dnevnici" sadržavali su brojne incidente, uključujući civilne žrtve i "prijateljsku vatru" američkih i savezničkih snaga u Afganistanu. U listopadu iste godine objavio je i 391 tisuću tajnih dokumenata o ratu u Iraku, također iz razdoblja od 2004. do 2009., u kojima je zabilježeno 66 tisuća civilnih žrtava. To je bilo najveće curenje u povijesti američke vojske.
Ubrzo je uslijedio još veći paket "procurenih" dokumenata, tzv. "leaksa". WikiLeaks je od studenog 2010. do rujna 2011. objavio 251 tisuću američkih diplomatskih depeša iz cijelog svijeta. Uz već navedene novine, partneri u radu na "Cablegateu", kad je afera postala poznata, bili su i španjolski El Pais i francuski Le Monde. Novinari su cenzurirali posebno osjetljive informacije o izvorima i drugim osobama u ranjivim pozicijama i iz nepreglednog mnoštva dokumenata izvukli najzanimljivije priče.
Među objavljenim diplomatskim tajnama bila je i skandalozna informacija da je američka obavještajna služba NSA tajno prisluškivala njemačku kancelarku Angelu Merkel. Mnogi analitičari tvrde i da su objavljeni dokumenti o tuniškom režimu bili poticaj za revoluciju u Tunisu koja je bila početak Arapskog proljeća. Našlo se tu i zanimljivih informacija iz depeša koje je u Washington slalo američko veleposlanstvo u Zagrebu: primjerice, da su djelatnici američkog veleposlanstva pohodili Thompsonove koncerte zbog straha od nastanka neofašističkog pokreta u Hrvatskoj, da američki diplomati smatraju da HDZ nije u stanju izvući zemlju iz tadašnje krize ili da Hrvatska disfunkcionalno upravlja javnim tvrtkama poput Croatia Airlinesa, ali i da je tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton vršila žestoki diplomatski pritisak na Sloveniju da ne otežava ulazak Hrvatske u NATO i EU zbog spora oko Piranskog zaljeva.
Assange 2010. optužen za silovanje, 2012. se skrio u ekvadorsko veleposlanstvo
Iza svih ovih curenja stoji zviždačica Chelsea Manning, transrodna Amerikanka i bivša vojnikinja koja je skinula gigabajte podataka, spržila ih na CD-ove na koje je napisala "Lady Gaga" i potom uploadala podatke na stranicu WikiLeaksa. Naknadno je objavljeno i čak pet milijuna dokumenata američke obavještajne kompanije Stratfor. Kako su objave WikiLeaksa postajale sve skandaloznije i sve veći rizik za američku nacionalnu sigurnost, američke financijske korporacije poput MasterCarda počele su blokirati račune na kojima je WikiLeaks primao donacije od simpatizera diljem svijeta.
A Assangeov pad počinje u studenom 2010. Švedska je tada za Assangeom raspisala međunarodni uhidbeni nalog, nakon što se nije odazvao na sudski poziv zbog optužbi za seksualni napad, odnosno za silovanje i seksualno napastovanje dvije žene u toj zemlji počinjeno dok je bio u posjetu radi predavanja koje je održao. Assange je odbacio optužbe, tvrdeći da su njegovi seksualni odnosi s tim ženama bili potpuno dobrovoljni i inzistirajući da se ne želi vratiti u Švedsku jer se boji da će biti izručen u SAD radi kaznene istrage protiv WikiLeaksa.
Assange je uhićen u Londonu 7. prosinca 2010. i pušten uz jamčevinu nakon 10 dana. Nakon što nije uspio pred sudom osporiti švedski nalog za izručenjem, uključujući žalbu britanskom vrhovnom sudu, 19. lipnja 2012. pobjegao je u veleposlanstvo u Ekvadoru, nakon prethodnog dogovora s vladom te zemlje. Tamo je odmah dobio privremeni azil, a u kolovozu i puni azil ekvadorske vlade. To je značilo da je siguran dok je u zgradi veleposlanstva koja, kao i sva veleposlanstva, ima eksteritorijalni suverenitet, no da će biti uhićen čim kroči nogom izvan veleposlanstva.
Idućih 6 godina i deset mjeseci ova apsurdna pat-pozicija bjegunca i državnih vlasti ostala je praktički nepromijenjena. Britanska policija danonoćno je dežurala pred ekvadorskim veleposlanstvom, što je kroz godine vjerojatno koštalo britanske porezne obveznike milijune funti.
Assange je pak tvrdoglavo odbijao izići iz veleposlanstva i dokazati svoju nevinost pred sudom, tvrdeći da su optužbe politički motivirane, čak i kad je švedsko tužiteljstvo u kolovozu 2015. odbacilo istragu za manje ozbiljne točke optužnice protiv njega, koje su u međuvremenu otišle u zastaru. Štoviše, i sam uhidbeni nalog odbačen je u svibnju 2017., uz mogućnost da se slučaj ponovo otvori ako Assange postane dostupan švedskom tužiteljstvu, dok i optužnica za silovanje ne ode u zastaru 2020.
Isključen mu internet zbog uplitanja u poslove drugih država
UN-ov panel ocijenio je u veljači 2016. da su Britanija i Švedska Assangea primorale na "proizvoljni pritvor" i da ga treba pustiti na slobodu. Assange se našao u nemilosti svojih ekvadorskih domaćina nakon što je Lenin Moreno zamijenio Rafaela Correu na mjestu predsjednika države. Iako je Moreno na početku objavio da Assange može ostati u veleposlanstvu, stvari su se s vremenom promijenile.
Assangeu je tako u ožujku 2018. ukinuta internetska veza i zabranjeno mu je primanje posjetitelja zbog njegovog uplitanja u unutarnje poslove drugih suverenih zemalja i izlaganje "dobrih odnosa" Ekvadora s Britanijom, EU-om i drugim zemljama riziku. Assange je dotad bio vrlo aktivan na društvenim mrežama, a svoje često provokativne i zapaljive komentare davao je i sa svog profila i sa stranice WikiLeaksa. Kap koja je prelila čašu bilo je komentiranje uhićenja bivšeg katalonskog čelnika koji je proglasio neovisnost od Španjolske, Carlesa Puigdemonta, i bacanje sumnje na optužbe britanskih vlasti da su ruski agenti nervnim otrovom na britanskom tlu pokušali likvidirati Sergeja Skripalja.
U još ozbiljnije uplitanje u politiku drugih država Assange se upustio preko WikiLeaksa, pri čemu su njegovi antiamerički i proruski motivi s vremenom postali kristalno jasni. WikiLeaks je tako 2016. neizravno sudjelovao u ruskoj akciji uplitanja u američke predsjedničke izbore u korist tadašnjeg kandidata, a trenutnog predsjednika Donalda Trumpa, i to objavom tisuća e-mailova koje su ruski špijuni hakirali iz Demokratskog nacionalnog odbora. Demokratski kandidat bila je upravo Clinton, čija je kampanja zbog i selektivno i tendenciozno tumačenog sadržaja mailova koji su procurili pretrpjela težak udarac. Dodatan, možda i presudan udarac WikiLeaksa prema Clinton bila je objava mailova njenog šefa kampanje Johna Podeste, koji su iskorišteni za konstrukciju sumanutih teorija zavjera o pedofilskom i sotonističkom lancu koji Clintonovi potajno vode. WikiLeaks je, ustvari, strateški tempirao svoje objave na štetu Clinton svaki put kad bi ona povećala svoju prednost nad Trumpom u anketama.
WikiLeaks je aktivno sudjelovao u ruskom miješanju u američke izbore
Konteksta radi, i Trump i Assange su u to vrijeme iznosili izrazito proruske stavove, a Assange je protukandidatkinju Hillary Clinton, inače omraženu u Kremlju, prozvao kao osobu koja će "gurnuti SAD u beskrajne, glupe ratove koji šire terorizam" te zbog toga "ne bi smjela postati predsjednica SAD-a". U intervjuu za britanski ITV sugerirao je da vidi Clinton kao osobnu neprijateljicu. Assange je čak ustvrdio da izvor demokratskih e-mailova, koje je WikiLeaks objavio, nisu ruske obavještajne službe, već demokratski pomoćnik Seth Rich i da je Rich zbog toga ubijen. Istu su teoriju zavjere u to vrijeme agresivno promovirali američki desničari i ruski botovi, ali Assange je otišao korak dalje i ponudio nagradu od 20 tisuća dolara za informacije o njegovom ubojstvu. Prema rezultatima istrage, Richovo ubojstvo bilo je posljedica pljačke i nije imalo nikakav politički motiv.
Protiv Assangea je zaista, kako se nakon njegova današnjeg uhićenja ispostavilo, tajno bio raspisan i američki nalog za uhićenjem, odnosno izručenjem. Assange i njegovi odvjetnici su, dakle, bili u pravu kad su u siječnju zatražili od američke administracije da objavi potencijalnu "tajno podnesenu" optužnicu protiv njega. Štoviše, neki su mediji još 2012. pisali da su američki tužitelji sastavili zapečaćenu optužnicu.
Assangeov strah od izručenja Americi bio je opravdan
"U optužnici se navodi da je u ožujku 2010. Assange sudjelovao u zavjeri s Chelseajom Manning, bivšom obavještajnom analitičarkom u američkoj vojsci, kako bi joj pomogao u 'razbijanju lozinki' na povjerljivim računalnim sustavima Ministarstva obrane SAD-a", stoji u priopćenju američkog Ministarstva pravosuđa koja praktički potvrđuje ono što je Assange svih ovih godina tvrdio.
Znači li to da je Assange naprosto žrtva sustava, borac za slobodu informacija koji se našao na udaru odmazde arogantnih američkih vlasti, iako nije ni američki građanin, zbog objave njihovih prljavih tajni? To je zasigurno narativ koji će sada ponovo zaživjeti, poglavito na strani antiameričkih i "antiimperijalističkih" opinionmakera, ruskih i takozvanih "alternativnih" medija, koji u principu nikad nisu vidjeli antiamerički narativ koji nisu spremno preuzeli.
No to, sasvim sigurno, ne bi bila kompletna i objektivna slika o Assangeu i o WikiLeaksu, koji gotovo nikad nije objavio ništa što bi bilo štetno za interese ruskog režima. Assange je nemušto pokušao opravdati tu pristranost u korist Putina, kao i u korist Trumpa, tvrdeći da WikiLeaks nije dobio informacije o Trumpu pa stoga nije imao što objaviti o njemu te da se WikiLeaks ne bavi Rusijom jer ta zemlja ima dovoljno nezavisnih i kritički nastrojenih medija koji će se baviti njenim državnim tajnama. Štoviše, list Foreign Policy je u kolovozu 2017. otkrio da je WikiLeaks dobio čak 68 gigabajta dokumenata koji su procurili iz ruskog ministarstva obrane, ali ih je odbio objaviti. Umjesto toga, WikiLeaks i njegov šef Assange su se fokusirali na svoju jedinu pravu metu - američki establišment. Svaka teza o nepristranoj i idealima vođenoj borbi za istinu WikiLeaksa razbija se o ove lako provjerljive i neporecive činjenice.