Mesopusni običaji njeguju se u Primorju nekoliko stotina godina.
Najpoznatije, autohtone maske nose halubajski zvončari, za koje narodna predaja kaže da su zvucima teških zvona obješenima oko pasa i zastrašujućim životinjskim maskama tjerali zle sile, branili svoj kraj od Turaka te naviještali proljeće i slavili rađanje života. Poznati su još žejanski, mučićki, rukavački, zametski i brgudski zvončari te grobnički dondolaši.
Pohodi zvončara obvezatni su dio maškaranih ludovanja, ali su se mesopusni običaji mijenjali i dopunjavali, pa se u novije doba, uz tradicionalne običaje, njeguju karnevalske zabave i vesele povorke.
U nekim primorskim mjestima, osim različita početka mesopusta, razvili su se i zasebni običaji, pa se ovisno o tome govori o bakarskim, kostrenskim, krasičkim, grižanskim, kastavskim, senjskim i drugim maškarama.
Osim originalnih i veselih maski koje se izrađuju tjednima prije početka maškaranih plesova, u Primorju se njeguje i običaj obilaska kuća i prikupljanja darova.
Plesom i pjesmom maškare zabavljaju domaćine, koji ih nude vinom i pokladnim slasticama, od kojih su najpoznatije fritule, a na stolovima su još i suhe smokve, orasi i rakija.
Prije 20-ak godina riječka Turistička zajednica organizirala je prvu gradsku riječku maškaranu povorku u kojoj su sudjelovale tri skupine. Od tada se broj sudionika riječkog karnevala i središnje karnevalske povorke stalno povećao. Posljednjih godina u mimohodu maškara riječkim Korzom sudjelovalo je oko 10.000 maškara i oko 100.000 gledatelja.
U većini primorskih mjesta vladavina maškara završava na pusni utorak paljenjem Pusta - lutke osuđene za najgore događaje u protekloj godini. U nekim mjestima taj se ritual obavlja sljedećeg dana, na Pepelnicu ili Čistu srijedu, ove godine 9. veljače, kada maškare skidaju maske i počinje korizma.