Bivši djelatnik MUP-a podnio je još 1993. tužbu tražeći poništenje presude Disciplinske komisije MUP-a kojom mu je izrečen prestanak radnog odnosa. Tužbu je podnio i radi ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa.
Ustavni sud utvrdio je da su, u pravno relevantom razdoblju od 1997. kada se Hrvatska kao članica Vijeća Europe obvezala na pravično suđenje u razumnom roku, održana tri ročišta, te da je sud bio prvo neaktivan godinu dana, a potom još gotovo tri godine. Također je utvrđeno da tužitelj svojim ponašanjem nije pridonio duljini sudskog postupka.
U povodu tvrdnji zagrebačkog Općinskog suda da je dugotrajnost postupka uzrokovana većim brojem tužbenih zahtjeva i velikom količinom pravno relevantnih činjenica koje je trebalo utvrditi, Ustavni sudu je priznao da takve okolnosti donekle utječu na duljinu postupka, ali da nikako ne opravdavaju iznimnu duljinu postupka, niti dva dulja razdoblja potpune neaktivnosti suda.
"Nikako se ne može prihvatiti tvrdnja zagrebačkog Općinskog suda o obijesnom suđenju jer tužbeni zahtjev nije bio usmjeren samo na osporavanje otkaza, već i na isplate niza naknada po raznim osnovama - za više neiskorištenih godišnjih odmora, prekovremeni i noćni rad, jubilarne nagrade - što je nesumnjivi imovinski interes podnositelja tužbe, neovisno o odluci o prestanku radnog odnosa", kaže se u obrazloženju ustavnosudske odluke.
Dodaje se i da podnositelj tužbe, bez obzira na kasnije zaposlenje, ima pravo osporavati nezakonitost odluke o otkazu koji je dobio zbog teže povrede radne discipline.