Ustavni sud utvrdio je da je u tom dugom vremenskom razdoblju, osobito u tzv. konvencijskom razdoblju od studenog 1997. kada se Hrvatska obvezala ulaskom u Vijeće Europe i potvrđivanjem Konvencije o zaštiti ljudskih prava na poštivanje prava na pošteno suđenje, zagrebački Općinski sud bezrazložno odugovlačio postupak.
Nije prihvaćeno opravdanje nadležnog suda o opterećenosti sudova velikim brojem predmeta. Ustavni sud pozvao se na presude Europskog suda za ljudska prava da su države ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke tako da sudovi mogu ispuniti obveze iz Konvencije na pravično suđenje u razumnom roku, pri čemu se osobito naglašava važnost pravilno i uredno vođenih sudskih postupaka.
Presudom Ustavnog suda odstupa se od dosadašnje prakse da se odbacuju ustavne tužbe zbog dugotrajnosti ako je u međuvremenu donesena presuda.
Ocijenjeno je, naime, da je ustavna tužba zbog dugotrajnosti postupka postala djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu ljudskih prava.
Istodobno je primijećeno da se sve veći broj sudskih odluka donosi nakon podnošenja ustavne tužbe zbog nerazumno dugih suđenja, pa treba izmijeniti dosadašnju praksu odbacivanja takvih tužbi jer stranka zbog dugotrajnosti postupka ima pravo i na novčanu naknadu.
Sukladno načelu vladavine prava, Ustavni sud ispituje eventualnu povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, prema stanju na dan podnošenja ustavne tužbe, neovisno o tome je li sudska presuda donesena prije okončanja ustavnosudskog postupka.