Zakon o mirenju jedan je od novih ili izmijenjenih zakona kojem je cilj, u sklopu cjelokupne pravosudne reforme, smanjiti broj sudskih sporova, jer će se sudovi rasteretiti od parnica u kojima stranke mogu postići nagodbu i prije podnošenja tužbe ali i tijekom parnice, smatra predlagač.
U Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave ne očekuju da će zakon odmah polučiti očekivane rezultate niti su oni unaprijed zajamčeni jer zakonom se daje smo pravni okvir za mirenje.
"Puno će teže biti promijeniti navike kako bi se naša sklonost sudovanju zamijenila puno jeftinijim i bržim dogovornim rješavanjem sporova", rekla je u razgovoru za Hinu ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović.
Zakon, naime, ide logikom "bolje mršava nagodba nego debela parnica" neizvjesnog konačnog ishoda i trajanja, kao i vrlo izvjesno visokih parničnih troškova."
Jedan od načina na koji se nastoji stimulirati mirenje je oslobađanje od sudske pristojbe kada se nakon postignute nagodbe povuče tužba, kao i dopuštenjem sudu da u slučaju da dođe do sudskog spora vrednuje pokušaj postizanja nagodbe odlukom o smanjenju parničnih troškova do najviše pola ukupnog troška postupka.
Mirenjem se smatra svaki postupak bez obzira na njegov naziv u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć jednog ili više posrednika koji strankama pomažu da postignu nagodbu ali bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje.
Postupak mirenja moguće je provesti u građansko pravnim sporovima s područja trgovačkih, radnih i drugih imovinsko pravnih odnosa, a isključuje se statusnim sporovima.
Ministrica Antičević Marinović naglašava da je radi učinkovitijeg rješavanja građanskih sporova već izmijenjen Zakon o parničnom postupku, a donesen je osuvremenjeni Zakon o arbitraži. Zakonom o mirenju pravno se pokriva, do sada propisima nepokriveno, dobrovoljo postizanje rješenja do kojeg može doći samo ako obje strane na njega pristanu. Takvo rješenje postaje ovršno kada ga stranke ovjere kod javnog bilježnika.
Stranke se dogovaraju i o načinu mirenja i o posrednicima u mirenju. Pri imenovanju posrednika stranke mogu zatražiti pomoć bilo koje ustanove ili osobe, koja ne mora biti pravnik, ali će to najčešće vjerojatno biti odvjetnici.
Posrednici moraju djelovati nepristrano i jednako prema svakoj stranci u sporu, a u svakom trenutku mogu strankama predložiti nagodbu koju one mogu i ne moraju prihvatiti.
Postupak mirenja može se okončati zaključenjem nagodbe, opozivom mirenja jer daljnje nastojanje ne bi dovelo do nagodbe, te odustankom jedne ili obje strane od mirenja. Isto tako, ako u roku 60 dana od početka mirenja strane ne postignu dogovor o nagodbi ili produženju roka za postizanje nagodbe.
Postupak mirenja u pravilu je tajan, stranke i posrednici ne mogu u sudskim postupcima koristi kao dokaz činjenice koje su saznali tijekom mirenja. Pokretanjem postupka mirenja nastupa zastoj zastare koji traje do dana postizanja nagodbe ili okončanja mirenja bez nagodbe.
Tijekom mirenja stranke bi se trebale suzdržati od pokretanja drugih sudskih ili arbitražnih postupka za rješavanje spora o kojem se provodi mirenje. Postupak mirenja može strankama predložiti i sudac tijekom sudskog ili arbitražnog postupka za što im može odredit rok od najviše 60 dana.
Stranke u pravilu same snose svoje troškove u postupku mirenja, a na jednake dijelove dijele zajedničke troškove.
Za provedbu zakona nije potrebno osigurati sredstva u proračunu, a u ministarstvu očekuju upravo obrnuto - da će zbog rasterećenja sudova biti i manje opterećen državni proračun.