MOGLO je ovo podsjećati na 1999. godinu. Kad je ubojstvo jednog "civila" u obračunu mafijaških klanova iniciralo masovno uhićenje pripadnika zagrebačkog podzemlja, i kad je za mjesec dana na parlamentarnim izborima došlo do gotovo referendumske smjene kompromitirane vlasti pod čijim okriljem se razmahao organizirani kriminal. Danas kadrovskim promjenama HDZ-ova vlada naviješta rat mafiji, a SDP traži rušenje vlasti i prijevremene izbore.
Međutim, ogorčenje javnosti, izlazak na ulice najprije novinara, a potom i običnih građana u velikim hrvatskim gradovima, te pogotovo odnos snaga na političkoj sceni, više podsjeća na 1996. godinu. Tada se, točno godinu dana nakon što je HDZ na krilima Oluje osvojio drugi mandat, javnost digla na noge zbog Radija 101, na ulice su izašli deseci tisuća građana, ali smjenu vlasti čekalo se još pune tri godine. Tako je i danas: iako SDP traži prijevremene izbore, nema šanse da ih dobije. Zato ovo nije početak kraja. Ovo je samo kraj početka.
SDP kasni
Kao i obično, SDP kasni. Dok se Zoran Milanović sjetio da bi trebao reagirati na ubojstvo Ivane Hodak, premijer Ivo Sanader već se grčevito borio za svoj opstanak. Dok je Predsjedništvo SDP-a debatiralo o "aktualnom stanju i sigurnosnoj krizi", Sanader je već pustio vodu za svoja dva ministra, očajnički posegnuvši za novim kadrovskim rješenjima. Dok se SDP sjetio krenuti u njegovo rušenje, Sanader se već proglasio borcem protiv mafije. I dok je Milanović lakonski, sa ciničnim smješkom i uz namigivanje, ponavljao kako je SDP na sve ovo mjesecima upozoravao, Sanader je grozničavo preuzeo inicijativu. Ne kako bi pobijedio organizirani kriminal, već kako bi spasio vlastitu fotelju.
I vjerojatno će je spasiti. Jer mu je naprosto nema tko izmaknuti. Uzaludno je pozivati na očajno sigurnosno stanje u zemlji, na bujanje mafije i korupcije, pa čak i na financijsku krizu i grozan pad životnog standarda, očekujući kako će saborska većina izglasati nepovjerenje aktualnoj Vladi. Razlog je jednostavan: postojeća vladajuća koalicija nije formirana na općem interesu, već isključivo na privatnoj koristi uključenih stranaka. HDZ-ovi koalicijski partneri duboko su zarili prste u državnu kasu i ne daju da ih omete opći potop koji se događa oko njih. Pored toga, uz ovakvu medijsku podršku Sanader može napade oporbe doživljavati tek kao ubode komarca. Nije stvar u tome hoće li se među građanima stvoriti kritična masa za promjenu vlasti, jer ona je postojala i na prošlim parlamentarnim izborima. Pitanje je samo tko će tu masu artikulirati: ne rade to ni oporbene stranke, a još manje velike medijske kuće.
SDP upravlja gradom u kojem se događa najviše napada
Milanović kaže da je mjesecima upozoravao na porast nasilja u društvu i bujanje organiziranog kriminala. No, javnost se sjeća jedino njegova mudrovanja oko toga hoće li ići na Bleiburg ili Tezno ili oboje. A takva njegova najava još je suspektnija kad se vidi tko je na Predsjedništvu SDP-a donio zaključak da je upravo Sanaderova Vlada odgovorna za sigurnosno stanje u zemlji - u prvom redu, Milan Bandić.
Punih osam godina zagrebački SDP upravlja glavnim gradom u kojem se događa najviše mafijaških napada, u kojem su zabilježeni najkrupniji slučajevi korupcije i gdje svaki kvart ima svoju zločinačku organizaciju. Bandić je punih osam godina bio na straži dok su se događali zločini. Što on ima reći o svemu tome? Zar bi Sanaderov silazak s vlasti, a Bandićeva pobjeda na predstojećim lokalnim izborima (u koju Milanović polaže tolike nade) izlječili Zagreb i Hrvatsku od mafije i kriminala? Kakvo blesavo pitanje.
Dakle, dok SDP ne krene u čišćenje od svojih vrata, teško može kucati na tuđa. Sanader je blefer, ali on u ovoj situaciji barem nastoji ostaviti dojam da se bori protiv kriminala. Milanović samo govori o tome da bi se trebalo boriti protiv kriminala. Nažalost, nikakve koristi nema ni od jednog, ni od drugog.
Sanader ponovno ispada onaj koji rješava probleme, a ne onaj tko ih je prouzročio
Osim toga, u Hrvatskoj još nije iskazan dovoljan pritisak javnosti na vladajuću garnituru. Nevladinih organizacija gotovo da nema, odnosno sve su kupljene proračunskim novcima i stoga mudro šute. Mediji su još gora priča. Mjesecima novinari zahtijevaju smjenu Berislava Rončevića, čime se zapravo samo pojačava moć samog Ive Sanadera. On ponovno ispada onaj koji rješava probleme, a ne onaj tko ih je prouzročio. I sad kad je maknuo Rončevića i Anu Lovrin dobio je pljesak velikih medijskih kuća. Svi ga bodre, pišu se kilometri potpisanih i nepotpisanih komentara. Sanader odbija pitanja na press konferencijama, ali daje odgovore u pripremljenim novinskim intervjuima. I opet ispada da premijer ima kontrolu. Da on diktira igru. Šef oporbe ostavlja dojam da ima pametnija posla.
Uostalom, situacija nije puno gora nego prije godinu dana. Ekonomija je u komi i bit će još gore, životni standard je loš i bit će još gori, sigurnost je slaba i bit će još slabija, a mafija je jaka i unatoč svemu, bit će još jača. A oporba je slaba i bit će još slabija. Većina građana i prije godinu dana glasovala je za promjene, pa SDP ipak nije uspio pobijediti. Zašto bi sada, na eventualnim prijevremenim izborima koje pompozno zaziva, odjednom uspio? Po inerciji? Možda. Po zaslugama? Teško.
Na kraju, možemo zaključiti da ovo nije 1999. godina, ali po mnogočemu ni 1996. Ljudi danas ne izlaze na ulicu ni radi vlastite sigurnosti, a kamoli radi nekakvih radijskih postaja, nema društvenih uzora ni političkih lidera, nema borbenosti i prkosa. Danas, kad su ljudi ogorčeni, odlaze u šoping ili čekaju da im televizija ispere mozak. Lijepo od SDP-a da je barem nešto pokušao, ali načekat ćemo se još do izbora. Još tri duge i mračne godine. Baš kao i 1996. A nažalost, i 1992.