Foto: FaH
Katolici slave blagdan Tijelova, odnosno "Svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove". U nekim hrvatskim krajevima ovaj se blagdan naziva i Brašančevo - jer se od brašna pravi kruh za kojeg katolici vjeruju da postaje Tijelo Kristovo.
Tijelovo
Blagdan Tijelova počelo se slaviti u 13. stoljeću, a običaj je već u 14. stoljeću prihvatilo cijelo zapadno kršćanstvo.
Prema predaji, redovnica Julijana u samostanu u Liegeu u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca na kojemu je primijetila mrlju. Svoju viziju protumačila je kao nedostatak blagdana kojim bi Crkva slavila Presveti oltarski sakrament. Mjesni je biskup, na njen nagovor, proglasio blagdan u svojoj biskupiji. U početku se nazivao blagdanom Euharistije. Julijana (kasnije katolička svetica) i njeni suvremenici promicali su ideju tog blagdana. I sam papa Urban IV htio je bulom iz 1246. proglasiti ovaj blagdan blagdanom cijele Crkve, ali je umro prije nego je uspio u tome. Tek Ivan XXII proširio je blagdan na cijelu Crkvu stoljeće kasnije.
Čudo Tijela i Krvi
S ovim blagdanom katolici povezuju i euharistijsko čudo iz 1263. u talijanskoj Bolseni. Ondašnji je svećenik slaveći misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv. Dok je pritom lomio hostiju primijetio je, prema katoličkoj predaji, kako iz nje kaplje krv.
Slična stvar dogodila se, vjeruju, i kod nas, u Ludbregu. Svećenik koji je 1411. slavio misu u ludbreškoj posumnjao je, kao i svećenik u Italiji više od sto godina prije. Kad je pogledao u kalež, shvatio je, prema katoličkoj predaji, da se u njemu nalazi svježa krv. U strahu je priveo misu kraju, a kalež sakrio iz oltara. Ludbreški događaj je ispitivao papa Julije II koji je u 16. stoljeću dopustio štovanje relikvije.
Tijelovske procesije
Za blagdan Tijelova vežu se i procesije. Prva od njih održana je još u 13. stoljeću u njemačkom Koelnu. Običaj se otad proširio po cijeloj Europi. Svećenik u monstranci nosi posvećenu hostiju, a puk hoda za njim s cvijećem u rukama i pjevajući. Tijelovske procesije bile su sastavni dio ovog blagdana u Hrvatskoj sve do Drugog svjetskog rata, a u mnogim hrvatskim krajevima zadržale su se i danas.