CHRISTOPHER Nolan poznat je po metodi da uoči snimanja svojoj ekipi prikazuje filmove koji su utjecali na njegovu viziju novog projekta. Primjerice, dok je razvijao vizualni identitet za "Batman: Početak", snimatelju Wallyju Pfisteru pokazao je "Blade Runnera" jer je želio da njegov Gotham City podsjeća na tmuran i kišan futuristički Los Angeles iz klasika Ridleyja Scotta.

Za "Viteza tame" tražio je drugačiji pristup i inspirirao se filmom "Vrućina" Michaela Manna, pa ga je prikazao voditeljima svojih odjela kako bi postigao grandioznu atmosferu. Isti pristup primijenio je godinama kasnije i za biografski film "Oppenheimer", piše Far Out Magazine.

Budući da je značajan dio "Oppenheimera" planirao snimiti na novoj crno-bijeloj IMAX vrpci, Nolan je ekipu želio pripremiti za taj specifičan vizualni stil. Pokazao im je film koji je kasnije opisao kao "izvanredno djelo". U razgovoru za časopis Sight and Sound Britanskog filmskog instituta (BFI), Nolan je potvrdio svoju praksu.

Na pitanje je li i za ovaj film koristio reference, redatelj je odgovorio: "Gledali smo crno-bijele filmove jer smo prvi put snimali na crno-bijeloj tehnici velikog formata. Prikazali smo 'Brdo' Sidneyja Lumeta, to je izvanredno djelo."

Inspiracija za crno-bijelu tehniku

Riječ je o drami iz 1965. sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi, čija je radnja smještena u britanski vojni zatvor u sjevernoj Africi. Film je bio nominiran za više nagrada BAFTA, a Nolana nije privukla samo crno-bijela tehnika, nego i Lumetov izniman rad s kamerom.

Redatelj je istaknuo pristup koji je snimatelj Hoyte van Hoytema opisao kao "ljude s teškom kamerom, kolicima i puno ambicije", koji su uspijevali postaviti kameru na nevjerojatna mjesta: "Odlučili smo snimati na taj način, bez Steadicama. Sve je snimano s tračnica ili iz ruke, što se unatoč ograničenjima pokazalo kao oslobađajuće iskustvo".

Za Nolana, svrha ovih projekcija nikada nije poticanje imitacije. Umjesto toga, one stvaraju zajednički vizualni jezik prije početka produkcije. To svakom odjelu pomaže da razumije emocionalni i estetski cilj projekta, bez da se sve svede na tehničke bilješke ili storyboard.

Prikaz birokratskog aparata

Taj se pristup pokazao posebno važnim za "Oppenheimera", film koji spaja intimnu dramu s događajima velikog povijesnog značaja. Film "Brdo" poslužio je kao lekcija o pokretu kamere i vizualnoj suzdržanosti, ali Nolanu je trebala još jedna referenca za prikaz institucionalnih mehanizama i opresivne birokracije koji su doveli do pada J. Roberta Oppenheimera.

Zbog toga je ekipi prikazao i "Proces" Orsona Wellesa iz 1962. godine.

"Način na koji Welles koristi prostor suđenja, s balkonima s kojih se ljudi podsmjehuju, snažno je utjecao na to kako smo koristili arhitekturu da prikažemo birokraciju i mehanizam koji vas samelje", otkrio je Nolan.

Wellesov film pomogao je Nolanu da vizualizira oštar kontrast između Oppenheimerovog sigurnosnog saslušanja iz 1954. i saslušanja pred Senatom 1959., scene koje se u filmu neprestano isprepliću.

"Jedno je saslušanje moralo biti izrazito skučeno i klaustrofobično, a snimali smo ga IMAX kamerom u sobi širokoj tek nešto više od dva metra. Drugo je pak imalo veliki balkon, mnoštvo statista i bljeskalice fotoaparata, sa svom pompoznošću kazališne političke mašinerije", pojasnio je redatelj.