ISKUSTVA iz djetinjstva snažno oblikuju način na koji doživljavamo sebe, druge i odnose. Ako su roditelji bili emocionalno dostupni, razvija se siguran stil privrženosti, dok česta samoća može ostaviti dugotrajan trag na emocionalnom zdravlju i ponašanju u odrasloj dobi.

Djeca koja su bila prepuštena sama sebi često razvijaju obrasce povezane s osjećajem nevidljivosti, nesigurnosti i pretjerane samostalnosti. Iako to ne određuje nužno budućnost, takva iskustva mogu utjecati na odnose, samopouzdanje i način suočavanja s emocijama. Ovo su neke od osobina koje se mogu razviti kod ljudi koji su bili usamljeni u djetinjstvu.

Osjećaj da ne zaslužujete ljubav

Osobe koje su u djetinjstvu bile emocionalno zanemarene često razvijaju izbjegavajući stil privrženosti i sumnjaju u vlastitu vrijednost. Psihoterapeutkinja Diane Poole Heller objašnjava da se to događa kada roditelji odbijaju djecu ili im posvećuju pažnju samo u određenim situacijama, dok njihove emocionalne potrebe ostaju zanemarene.

"Djeca u takvim obiteljima također su često prepuštena sama sebi", navodi Poole Heller, zbog čega se u odrasloj dobi teže povezuju s drugima, piše YourTango.

Česta emocionalna otupjelost

Ako je dijete bilo bez emocionalne podrške, može naučiti potiskivati vlastite osjećaje kako bi se zaštitilo. Taj mehanizam pomaže u djetinjstvu, ali kasnije otežava povezivanje s drugima i izražavanje emocija. Zbog toga se u odrasloj dobi može javiti osjećaj odvojenosti od vlastitih emocija i teškoće u njihovom prepoznavanju.

Strah da ste teret drugima

Osjećaj da opterećujete druge često proizlazi iz nezadovoljenih emocionalnih potreba u djetinjstvu. Teško je tražiti podršku i otvoreno govoriti o problemima jer postoji strah od odbacivanja. Istraživanja pokazuju da je emocionalno zanemarivanje snažno povezano s osjećajem da smo nepoželjni ili teret u odnosima.

Poteškoće s postavljanjem granica

Osobe koje su odrastale u samoći često imaju problem s granicama - ili ih uopće ne postavljaju ili su previše rigidne. Savjetnica i terapeutkinja Audrey Tait objašnjava: "Granice su tu da vas zaštite, da vam pruže sigurnost. Vi ste ti koji birate svoje granice." Naglašava da je važno jasno ih definirati i dosljedno ih održavati.

Sklonost nestabilnim vezama

Nedostatak sigurnosti u ranijoj dobi može dovesti do problema s povjerenjem i straha od napuštanja. Zbog toga osobe mogu birati neodgovarajuće partnere ili se povlačiti kada odnos postane stabilan. Stabilnost im može djelovati nepoznato i nesigurno.

Teško donošenje odluka

Bez roditeljskog vodstva u djetinjstvu, može se razviti nesigurnost u vlastitu prosudbu. Osobe se često oslanjaju na mišljenja drugih i teško donose odluke. Iako mogu djelovati neovisno, zapravo im nedostaje povjerenje u sebe.

Kronična usamljenost

Dugotrajna samoća u djetinjstvu može dovesti do osjećaja usamljenosti i u odrasloj dobi, čak i kada smo okruženi ljudima. Psiholog Guy Winch opisuje usamljenost kao "univerzalno i duboko ljudsko iskustvo". "Usamljenost nas zarobljava. Osjećamo se kao da nikome nije stalo, pa se ustručavamo obratiti upravo onim ljudima koji bi nam mogli pomoći", objasnio je.

Nelagoda zbog oslanjanja na druge

Ako ste rano naučili da se morate osloniti samo na sebe, oslanjanje na druge može djelovati neugodno ili nesigurno. Takva hiperneovisnost može dovesti do izolacije. Ipak, prihvaćanje pomoći ne znači gubitak samostalnosti, već stvaranje zdravijih odnosa.

Poteškoće u razumijevanju vlastitog identiteta

Djeca koja provode puno vremena sama propuštaju važnu interakciju s roditeljima koja pomaže u razvoju identiteta. Istraživanja pokazuju da je slaba roditeljska responzivnost povezana sa slabijim osjećajem identiteta. To može dovesti do nesigurnosti i traženja potvrde izvana, no identitet se s vremenom može izgraditi i ojačati.