RAZLOZI zbog kojih ljudi dolaze u psihijatrijsku ordinaciju rijetko su sami događaji. Iako se u životu događaju teške situacije poput razvoda ili bolesti, većina ljudi koja ih proživi ne traži stručnu pomoć. Pomoć traže zbog onoga kako se osjećaju - nervozno, preopterećeno, tužno ili razdražljivo

Iz psihijatrijske perspektive, ti su osjećaji najčešće anksioznost ili depresija. Ovaj tekst bavi se anksioznošću, čiji je cilj ponuditi mapu za njezino razumijevanje, sličnu onoj kojom se koriste i psihijatri. Važno je naglasiti da su ovo generalizacije i da je procjena stručnjaka ključna. Uznemirenost zbog životnih teškoća postaje psihijatrijski problem tek ako traje dulje od očekivanog i značajno ometa svakodnevni život, piše Psychology Today.

Anksioznost je odgovor zrelog mozga na prijetnju koja se percipira, ali nije jasno definirana. Pojam "zreli mozak" odnosi se na mozak razvijen nakon djetinjstva, dok se nedefinirana prijetnja razlikuje od straha, kod kojeg je opasnost stvarna i očita. I djeca mogu biti anksiozna, ali rjeđe od odraslih, a na prijetnju obično reagiraju emocionalnim ispadima.

Anksioznost se manifestira na dva glavna načina: kao opća anksioznost, koja uključuje brigu i napetost, ili kao panika, iznenadni napadaj snažnih tjelesnih simptoma poput lupanja srca, vrtoglavice i kratkog daha, praćen intenzivnim strahom.

Gotovo svi psihijatrijski poremećaji mogu uključivati anksioznost, pa ona češće predstavlja simptom nekog drugog stanja nego samostalnu dijagnozu. Točna dijagnoza ovisi o dobi, drugim simptomima i životnim okolnostima. Medicinski uzroci, osim pojačanog rada štitnjače, rijetko su objašnjenje.

Anksioznost u djetinjstvu

Anksioznost je kod djece rjeđa nego kod odraslih, no njezina učestalost raste. Separacijska anksioznost i fobije kod predškolske djece često su prolazne, dok anksiozni temperament, koji se očituje povučenošću, izbjegavanjem novih situacija i socijalnom nelagodom, može upućivati na dugotrajnije poteškoće.

Na razvoj anksioznosti utječu i obiteljski odnosi, problemi u školi te obiteljska povijest psihičkih poremećaja. Važno je na vrijeme prepoznati i procijeniti simptome te, prema potrebi, potražiti pomoć dječjeg psihijatra ili psihologa.

Anksioznost u adolescenciji

Anksioznost u tinejdžerskoj dobi može se očitovati paničnim napadajima, ponekad praćenima agorafobijom, odnosno strahom od napuštanja sigurnog mjesta. Slični simptomi mogu upućivati i na depresiju, koja se kod adolescenata često odražava na školski uspjeh i društveni život.

Anksioznost i depresija usko su povezane, često se javljaju zajedno i imaju zajedničke nasljedne čimbenike. Panični poremećaj povezan je s povećanim rizikom od razvoja depresije. Adolescencija je i razdoblje u kojem se, iako rijetko, mogu pojaviti prvi znakovi težih psihičkih poremećaja.

Anksioznost u odrasloj dobi

Dvadesete godine su prijelazno razdoblje u kojem se mogu nastaviti obrasci iz adolescencije ili pojaviti oni karakteristični za odraslu dob. U razdoblju od tridesetih do pedesetih godina, novonastala anksioznost najčešće je povezana s depresijom, osim ako nije reakcija na neki velik životni stresor.

Takvi su stresori česti i uključuju razvod, gubitak posla, financijske probleme, nove zdravstvene teškoće ili smrt roditelja. To su iznimno teška razdoblja u kojima se normalni osjećaji gubitka mogu pretvoriti u snažnu anksioznost, a često i u depresiju.

Anksioznost u kasnijoj životnoj dobi

U kasnijoj životnoj dobi, od pedesetih do sedamdesetih godina, novonastala anksioznost također je povezana s depresijom, ali uz jednu važnu razliku. Ta se depresija biološki razlikuje od one koja se javlja u mlađoj dobi i kod pacijenata obično nema obiteljske povijesti depresije. Pitanje za psihijatre tada glasi: o čemu se radi?

Dio odgovora leži u tome da to može biti rani znak demencije. Rizik od razvoja demencije kod tih pacijenata iznosi između 25 i 35 posto. Veći je ako se prva depresivna epizoda javi kasnije, primjerice u 75. u odnosu na 55. godinu, te ako postoje i drugi faktori rizika za demenciju.

Ako vi ili netko vama blizak razvijete anksioznost, prvi korak ne bi trebalo biti pretraživanje interneta o anksioznim poremećajima. Umjesto toga, važno je promotriti kada je anksioznost počela, o kojoj se vrsti radi, što se događa u životu osobe te postoje li drugi simptomi, osobito depresija ili kognitivni problemi kod starijih.

Anksioznost je simptom, a ne nužno i dijagnoza. Razumijevanje cijelog konteksta daje bolji uvid u stanje i vodi prema učinkovitijem liječenju.