VEĆINA uspješnih ljudi ima jednu zajedničku osobinu: navikli su da stvari funkcioniraju. Ako nešto ne radi - poprave. Ako zapne - pritisnu jače. Ako su umorni - izdrže još malo. I upravo tu nastaje problem.

Tijelo, za razliku od poslovnih sustava, ne šalje odmah alarm. Ono dugo tolerira loše navike, stres, manjak sna i neredovito kretanje. Funkcionira. Šuti. Odrađuje. Sve dok više ne može. "Nije mi ništa" je najopasnija faza i najčešća rečenica ljudi između 35. i 50. godine glasi: "Ma dobro sam, samo sam malo umoran."

Umor se normalizira. Bol u leđima postaje "dio godina". Pad koncentracije objašnjava se stresom. Manjak energije objašnjava se obvezama. Problem je što su to rani signali, a ne normalno stanje.

Tijelo rijetko "pukne" preko noći. Ono prvo smanjuje oporavak, toleranciju na stres i fokus, a povećava potrebu za kofeinom i stimulansima. Izvana sve izgleda isto. Iznutra se kapacitet polako smanjuje.

Zašto uspješni ljudi najčešće reagiraju prekasno?

Postoji paradoks: ljudi koji su dobri u poslu često su loši u procjeni vlastitoga fizičkog stanja.

Razlog je jednostavan - navikli su rješavati probleme glavom, nadjačavati nelagodu i funkcionirati pod pritiskom.

To funkcionira u poslu, ali ne funkcionira s biologijom. Tijelo ne reagira na volju, ambiciju ili rokove, već reagira na opterećenje, oporavak i kontinuitet. Kad se znakovi ignoriraju dovoljno dugo, cijena se plaća odjednom:

• kronični bolovi
• pad energije koji se ne rješava odmorom
• mentalna zasićenost
• sve češće "prazne" odluke

I tada više nije pitanje forme, nego održivosti života. Najveća zabluda tada glasi: "Krenut ću kad se situacija smiri." Ovo je možda najskuplja rečenica koju ljudi ponavljaju jer situacija se rijetko "smiri". Odgovornosti se rijetko smanje, a tempo rijetko sam od sebe uspori. Ako se fizička rutina ne postavi dok je tijelo još relativno funkcionalno, kasnije postaje skuplja, sporija i ograničenija.

Ono što se u tridesetima i četrdesetima može riješiti sustavnim kretanjem i oporavkom, u pedesetima često zahtijeva rehabilitaciju, terapije i kompromise.

Pristup dugovječnosti: kako to ispraviti na vrijeme

Ne radi se o ekstremima ni kroničnom mijenjanju svakodnevnih aktivnosti. Dugoročna funkcionalnost temelji se na nekoliko jednostavnih navika koje većina ljudi preskače.

1. Fizička aktivnost: trenirati za kapacitet, ne za iscrpljenost

Fizička aktivnost višestruko je i dokazano u visokoj korelaciji ne samo s energijom i općom tjelesnom snagom, već i s dugoročnim kognitivnim sposobnostima, sposobnošću fokusa i racionalnosti. Cilj treninga nije dokazivanje ni maksimalni napor, nego održavanje snage, pokretljivosti i aerobne baze. Ljudi s visokim stresom bolje funkcioniraju kad treniraju malo ispod maksimuma, ali kontinuirano. Trening bi se trebao sastojati od anaerobnog dijela jakosti i snage te aerobnog dijela za aktiviranje kardiorespiratornog sustava.

2. Dnevni period bez stimulansa i distrakcija

Kratki dio dana bez ekrana, mailova i vanjskih podražaja ima velik učinak na živčani sustav. To može biti šetnja, tišina ili jednostavno vrijeme bez inputa. Bez tog prostora mentalni umor se samo gomila. Mnoge poznate uspješne svjetske ličnosti kroz povijest često su govorile o redovitim šetnjama kao metodama bistrog i racionalnog promišljanja.

3. Konzistentan ritam sna i buđenja

Ne radi se o "više sna", nego o redovitosti. Tijelo i mozak se najbolje oporavljaju kad imaju predvidiv ritam. Neredovit san dugoročno smanjuje fokus, toleranciju na stres i otpornost - čak i kod ljudi koji "funkcioniraju".

Zaključno, ignoriranje tijela dok još "radi" nije znak snage. To je samo odgoda računa. Dugovječnost nije pitanje koliko dugo živimo, nego koliko dugo ostajemo funkcionalni, fokusirani i sposobni donositi dobre odluke.

A tijelo je temelj na kojem sve ostalo stoji.