ODOJAK je jedno od onih jela koje kod mnogih automatski izaziva podijeljene reakcije - jedni ga obožavaju, drugi ga smatraju sinonimom za prejedanje i težinu u želucu. No koliko je odojak doista “težak”, a koliko je taj dojam rezultat blagdanskih navika, obilja i konteksta u kojem se jede?

Nije problem samo meso, nego sve oko njega

Odojak je masnije meso, osobito kada se jede s kožom, koja sadrži značajnu količinu masti. To mu daje sočnost i karakterističan okus, ali i veću kalorijsku vrijednost. Ipak, u praksi rijetko jedemo samo meso. Odojak gotovo uvijek dolazi uz obilne priloge - krumpir pečen na masnoći, kruh, francusku salatu, razne umake - a često i uz alkohol, što dodatno opterećuje probavu.

Važan faktor je i količina. Porcije koje se na blagdanima smatraju “normalnima” često su znatno veće od onoga što bismo pojeli u svakodnevnom obroku. Kada se tome doda višesatno jedenje bez jasne pauze, osjećaj težine postaje gotovo neizbježan, bez obzira na to o kojem se mesu radi.

>> Pečeni odojak u umaku od bijelog vina i povrća uz pečeno korjenasto povrće

Odojak u kontekstu blagdana i zašto nam teško pada

Odojak se najčešće jede u posebnim prilikama - na Božić, svadbama, krštenjima i velikim obiteljskim okupljanjima. Upravo tada jedemo sporije, ali i dulje, često bez osjećaja sitosti dok ne ustanemo od stola. Taj kontekst ima velik utjecaj na to kako doživljavamo hranu nakon obroka.

Nutritivno gledano, odojak nije “loša” namirnica. Sadrži proteine, vitamine B skupine i minerale poput željeza. Problem nastaje kad se jede u velikim količinama, bez ravnoteže i bez lakših komponenti obroka. U manjim porcijama, uz povrće ili jednostavne priloge, odojak ne mora biti teži od mnogih drugih jela koja rado jedemo bez razmišljanja.

Na kraju, reputacija odojka kao teške hrane više govori o našim navikama nego o samom jelu. Nije odojak taj koji nas “sruši”, nego blagdanski stol za kojim se ne broje zalogaji, nego sati provedeni u jelu.