Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.

Nakon višegodišnje obnove i sanacije oštećenja nastalih u potresu, zagrebačka Mimara napokon je otvorila svoja vrata, a s njom i jedan novi gastronomski prostor. U sklopu muzeja smjestio se Rougemarin Bistro, novi projekt Marina Medaka koji je, čini mi se, ujedno i najzrelije poglavlje u dosadašnjoj priči ovog poznatog domaćeg ugostiteljskog brenda.

Galerija

Preksinoć sam posjetila novi restoran i moram priznati da mi je koncept vrlo zanimljiv. Ne samo zbog atraktivne lokacije, nego ponajviše zbog smjera u kojem je Medak odlučio odvesti Rougemarin. Nakon godina velikih prostora, masovki i cateringa za puno ljudi, u kojima se često dolazilo pošteno se "nakrkati", sada se odlučio za totalni zaokret. Manje stolova, manja kvadratura, ali više pažnje posvećene hrani, detaljima i usluzi.

Rougemarin poznajem od njegovih početaka, pa sam i Medaku rekla kako mi se čini osjetnim kako je ove godine nastupila njegova faza zrelosti. Ponuda je finija, usluga podignuta na višu razinu - s time da ništa tu nije pretenciozno, i dalje tu ima natruha onog cool, "street-style" Rougemarina.

A ono što mi se posebno sviđa jest to što je koncept i dalje dovoljno opušten da funkcionira i kao bar i kao restoran. Može se doći na ozbiljnu večeru, ali i samo na čašu vina, nekoliko zalogaja finih sireva i desert.

Klasici, lokalni okusi i Rougemarinovi favoriti

Novi jelovnik podijeljen je na tri gastronomska smjera: velike svjetske klasike, suvremene interpretacije lokalnih namirnica i Rougemarinova već poznata jela. Tu su i veliki i mali meni, što mi se čini kao vrlo dobra ideja jer gostu ostavlja dosta slobode. Ne mora se nužno naručiti klasični slijed od predjela do deserta, nego se mogu kombinirati jela ovisno o tome koliko ste gladni i kakva vam je večer. A hrana? Bila je prefina.

Za početak sam probala carpaccio à la Cipriani, talijanski klasik. Tanko rezani biftek, umak od parmezana i baš dobro pogođeni okusi. Meso je bilo sočno, meko, fino začinjeno i toliko ukusno da je bilo teško prestati jesti. Uz njega je stiglo i jelo s Angusom, koje me također oduševilo.

Ništa ovdje nije bilo pretjerano ili "nacifrano", bilo je, zapravo, vrlo jednostavno. Dobro pripremljena namirnica i mali dodatak koji ju čini još boljim i kompletnijim zalogajem. I ovaj sam put bila pametnija, pa sam, iako gladna, uspjela ostati umjerena na predjelima. Obično se najedem predjela, pa se teško nosim s drugim slijedovima.

Glavna jela zbog kojih vrijedi ostaviti mjesta

Posebno su mi se svidjele gyoze od patke. Odlična ideja i još bolja izvedba. Ovdje je patka dobila sasvim novo ruho, uz kineski kupus, soja umak, mladi luk i kimchi-sezam. Popularna gyoza čiji je okus zapravo "naš", domaći. I priznajem da mi je Rougemarinova verzija s patkom čak malo finija od originalnih, kineskih gyoza. Probala sam i kremasta rižota - omiljen mi je njihov skradinski koji je teško prestati jesti.

Tu je i paštanjok umami, jedno od zanimljivijih jela na jelovniku. Rougemarinov izum - tjestenina rađena od tijesta za njoke. Kombinacija krumpirove tjestenine, umaka od kikirikija, soje i gochujanga možda zvuči neobično, ali funkcionira jako dobro. Probala sam ih drugi put, a naručit ću ih i treći.

Svidjelo mi se i što jelovnik ne igra isključivo na kartu skupih namirnica i velikih mesnih komada. Cijela je ponuda spoj različitih okusa, tekstura i stilova kuhanja da svatko može pronaći nešto za sebe. Od francuskih i talijanskih klasika do jela koja imaju prepoznatljiv Rougemarinov potpis.

Od ostalih jela na jelovniku izdvojila bih vitello tonnato, pačji parfait-pâté, krokete od jadranskog škampa, gravlax losos i tiradito od dnevnog ulova. Od glavnih jela tu su još francuski klasik list à la meunière, raskošni Tournedos Rossini s foie grasom i tartufima, veliki izbor steakova, teleći zagrebački odrezak za dvije osobe, paccheri sa sipom na crno, milanski rižoto s jakobovim kapicama, gnudi s raguom od šumskih gljiva te pašticada s domaćim njokima. Ukratko, ima se što birati, a jelovnik je dovoljno raznolik da će teško ostati samo na jednom dolasku.

Sticky toffee pudding kao nešto najbolje ikad

I onda desert. Ako postoji nešto zbog čega bih se u novi Rougemarin vratila čak i u rano jutro, onda je to sticky toffee pudding. Ovo je, bez pretjerivanja, nešto najbolje ikad. Mekan, topao, bogat i baš utješan (taj dan mi i je bio težak i trebala mi je točno ovakva utjeha).

Poslužen s umakom od karamele i sladoledom od vanilije, bio je savršen završetak večere. Karamelu sam nastavila jesti žlicom čak i kad sam već trebala odustati od tanjura. Ukratko, mislim da je ovaj desert sam po sebi vrijedan dolaska do Mimare.

Rougemarin koji je odrastao sa svojim gostima

Ono što mi je nakon ove večeri ostalo kao glavni dojam jest da je Medak očito odlučio napraviti odvažan iskorak. I to ne samo promjenom lokacije i jelovnika, nego cijelim pristupom restoranu. Nakon petnaest godina Rougemarin više nema potrebu dokazivati se količinom, velikim prostorima i konceptima koji moraju zadovoljiti velik broj ljudi odjednom.

Sada se fokus prebacio na nešto drugo - manje stolova, više gastronomije i više uživanja. Hrana je ozbiljnija, ponuda promišljenija, a usluga i ambijent prate taj smjer. Rougemarin nije izgubio svoj karakter, nego ga je s godinama malo izbrusio. I čini mi se da mu ova nova, zrelija faza baš dobro stoji. Dječak je, izgleda, odrastao.