POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godina krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je preko 3500 eura, a ljudi govore da žive u zatvoru
>>> Krvavi arhipelag: Na ovom je otočju ljudski život gotovo sasvim izgubio smisao
>>> Indexov putopis: Kako je živjeti kad znaš da puno bitaka slijedi i da ćeš svaku izgubiti

Vjerojatno nema onoga tko u jednom trenutku svoje mladosti nije sanjario o nekoj egzotičnoj destinaciji na koju bi rado pobjegao. Nažalost, često se događa da sliku tog mjesta godinama poslije nesvjesno napuhujemo pa jednom kad dođemo u priliku ispuniti svoj san, ostanemo razočarani. Osobno sam više puta oskvrnuo dječačke ideale, a jedno od rijetkih mjesta koje je ispunilo, pa i nadmašilo ta često nerealna očekivanja bio je Rio de Janeiro. Dakako, razočaranja su sastavni dio života i previše im davati na važnosti nema smisla, no ipak osjećam potrebu podijeliti s vama svoje nezadovoljstvo nakon posjeta otocima Gili.

Pisana povijest ovog otočja, smještenog u tjesnacu Balija i Lomboka (ako se okrene naglavačke, Lombok izgleda kao profil Donalda Trumpa, a Giliji kao njegov isplaženi jezik), ne seže daleko. Prvi stanovnici bili su robijaši s Lomboka, tu poslani krajem šezdesetih, dok su ga putnici otkrili tek koncem ludih 70-ih i u svega deset godina pretvorili u tropsko-utopijsku oazu. Kako to uvijek biva, nije trebalo dugo da se ti zapadnjački partijaneri dosjete preodjenuti u moderne poduzetnike, a s ozbiljnijim priljevom novca i značajnijom infrastrukturom u 90-ima, bilo je samo pitanje trenutka kad će izgubiti svoju nekadašnju čar.

Gili ima svoje čari, ali osjećao sam se prevarenim

Taj nekad ultra popularni hippy raj, a prije svega jedan od najpoznatijih simbola slobode u bijegu od rastućeg tumora kapitalizma, danas je nažalost obična tvornica novca, gdje se doslovce ne preže ni pred čim. Za razliku od njegove indijske sestre Goe, u kojoj odnedavno ruski srednji stalež na prilično gadljiv način liječi klasne frustracije, situacija na Gili otočju utoliko je gora jer se u borbi za zaradom pribjegava opasnoj praksi proizvodnje vlastitog špirita. Rezultiralo je to brojnim trovanjima metanolom i s najmanje desetak smrtnih slučajeva.

Da se ne lažemo, puno više od sveprisutnog konzumerizma i potencijalno opasnih koktela, pogodilo me što na sva tri otoka zajedno nisam pronašao "normalnu" plažu. Okružene koraljnim grebenima, a time i iznimnim predispozicijama za podvodne radosti, obale Gilija odveć su kamenite i plitke pa se zna dogoditi da u vrijeme oseke valja pješačiti i po stotinu metara e da bi se moglo donekle pristojno zaplivati. Unatoč tome što sam si cijelo vrijeme ponavljao da su zalazi sunca van svake pameti lijepi, da je pijesak impresivno bijel i sedefan, a kočije što paradiraju uokolo fini dodatak, osjećao sam se nekako prevarenim.

Crvenkapica i tri indonezijska praščića

Iako tako bespotrebno otkrivam svoje pravo lice, ono razmaženog splitskog seratora, prisiljen sam ustvrditi da se, usprkos trudu, nisam pronašao ni u jednoj od brižno upakiranih priča ova tri komercijalna indonezijska praščića. Gili Trawangana kao oaze razuzdanog noćnog života, gdje mladi raveri daleko od očiju roditelja i policije svake noći putuju i za vrijeme putovanja, Gili Meno-a kao grobno tihe oaze svježe vjenčanih na kojem odmor duži od tjedan dana lako može završiti razvodom te Gili Air-a kao miksa dvije krajnosti za one koji ne znaju bili li piškili ili kakili.

Kako je više-manje to i definicija mog karaktera, većinu vremena proveo sam na Gili Air-u, gdje sam se, shodno tradiciji, posvetio otkrivanju tajni Mikologije. Zbog toga ili ne, najupečatljivije uspomene koje s otoka nosim kući, mučne su ispovijesti sredovječnog šankera Nyomana, čijeg petog sina Wayana Balika već godinama opsjeda demon Kesurupan. Barem jednom tjedno ima "napadaje", a iako tad u pravilu priča jezikom koji nitko ne razumije, u jednoj od seansa, tvrdi njegov ćale, otkrio je ukućanima kako dolaze sa Šri Lanke, što se zbog prelaska na Islam, ispostavilo dugo čuvanom obiteljskom tajnom koju je pradjed, stjeran uza zid jedne večeri, potvrdio.

Kesurupan u tijelu djeteta

Zvuči suludo, ali indonezijska svakodnevica i dan danas prepuna je vjerovanja u nadnaravne sile. Njihove priče o demonima i duhovima nemaju premca u svijetu, a vjerovali u njih ili ne, teško ćete izbjeći jezu dok uz čašicu rižina vina slušate o detaljima pojedinih slučajeva. Neki od najpoznatijih demona su Tuyul - ćelavo dijete izobličene glave s crvenim očima, Suster Ngesot, čudovišna medicinska sestra koja opsjeda domove zdravlja (u noćnim satima može se čuti zvuk njenih slomljenih nogu dok nezgrapno klize hodnicima) te Genderuwo - majmunoliki demon opsjednut seksom koji može mijenjati naličje kako bi naveo žene da se opće s njim.

Ta sposobnost doduše nije na odmet, ako ste zbog vremenskih uvjeta zatočeni na otoku, posebice što je linija Gili - Bali jedna od najpogibeljnijih na planeti. Posljednja dva desetljeća najmanje tucet brodova prevrnulo se, potonulo ili eksplodiralo pokušavajući probiti oceanske valove što se formiraju još pred Antarktikom prije no što će udariti o indonezijsku obalu. Igrom slučaja, sve ono o čemu sam slušao, dobio sam priliku iskusiti. Nakon što su tri dana sve brzobrodske linije bile u prekidu, četvrtog je jutra, unatoč zabrani, jedan prastari brod odlučio isploviti. Kako mi je i vlastitih demona već bilo preko glave, riskirati život činilo se boljom opcijom od ostanka.

Umalo novi Poputan

Čim smo izašli na pučinu, shvatio sam da sam napravio pogrešku i da će ona upečatljiva plovidba sjevernim morem od Thorlaskofna do Vestmannaeyeara, u usporedbi s ovom biti obična šala. Valovi su bili nepojmljivo veliki, a morska voda tijekom beskrajno dugih 90 minuta prilično je napunila kabinu starog drvenog broda. Kao za inat, motor se u međuvremenu najmanje tri puta ugasio, ostavivši brod u nemilosti demonski križnog mora na par minuta, tijekom kojih se krunica u ruci talijanske bakice što je sjedjela pored mene gotovo rasula. Nekim čudom, na koncu smo ipak živi i zdravi stigli na Bali - taj svjetski poznati otok, jedva dvaput veći od Istre, u kojem se poput kapi u moru Islama, natiskalo četiri milijuna Hinduista.

Za one koji žele znati više, prvotno stanovništvo bilo je papuanskog podrijetla, a od desetog stoljeća naovamo prevladavaju doseljenici iz Indije. Kao i u ostatku jugoistočne Azije, prvi Europljani koji su došli na Bali bili su Nizozemci i to 1597. godine. Interesantno, svoju vlast nisu učvrstili sve do početka 20. stoljeća, kad su njihove vojne intervencije završile s dva Puputana. Riječ je o lokalnom terminu za masovno samoubojstvo članova kraljevske obitelji iz 1906. i 1908. godine kojim se željelo izbjeći javno poniženje od strane okupatora. 1942. godine Bali su nakratko zauzeli Japanci, da bi nakon oslobodilačke borbe po završetku Drugog svjetskog rata, 1949. godine ušao u sastav Republike Indonezije.

Nije bilo da nema

Bez sumnje najkrvavija epoha u povijesti otoka ona je iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prvo je 1963. erumpirao moćni Gunung Agung koji je ubio dvije, ali još stotinu tisuća ljudi preselio zbog nestanka obradivih površina, da bi svega dvije godine kasnije, u vrijeme vladavine notornog Suharta, kao i u ostatku njegove Indonezije, na Baliju započeo obračun s komunistima. Tijekom nekoliko mjeseci ubijeno je između stotinu i dvije stotine tisuća Balinežana, što je tad činilo desetinu cjelokupnog stanovništva. Naravno, već početkom sedamdesetih sve je palo u zaborav. 

Kad je tlo prekriveno višemetarskim slojem lave domalo postalo idealno za sadnju riže, što se podudarilo s razvojem turizma, populacija se u manje od tri desetljeća udvostručila, a usnuli otok božanskog mira pretvorio u prometnu košnicu s više stotina resorta, hotela, hostela, restorana i noćnih klubova. No unatoč tome što je izgubio dio nekadašnje zavodljivosti, Bali je s godinama prerastao u TOP svjetsku destinaciju, koja uz spektakularne vodene radosti i razuzdane zabave, kao rijetko koje drugo mjesto na planeti, nudi i izniman broj prirodnih atrakcija, adrenalinskih aktivnosti i kulturnih sadržaja.

Ubud uz bok Chefchaouenu, Hampiju, Carmelu i Cuscu

Jedna od njegovih posebno mi dragih unikatnosti, luksuzne su hacijende koje se mogu unajmiti za svega 70-tak dolara po danu, što je, kao odmor od skromnog backpackerskog života, učinilo i društvo koje me tu čekalo. Činila su ga dva Splićanina od kojih jedan kuha na Islandu, a drugi u sebi te mlada Bolivijka koja je nakon višemjesečne papirologije uspjela kliznuti kroz prste strogoj administraciji Eve Moralesa. Njena, ali i naša prva balineška villa iz snova nalazila se u Ubudu, jednom od najukusnije zamišljenih i smještenih gradova globusa, uz bok marokanskom Chefchaouenu, indijskom Hampiju, kalifornijskom Carmel by the sea i peruanskom Cuscu.

Ubud doslovce izrasta iz džungle i dovoljno je napraviti par stotina metara od crte posljednjih kuća za izgubiti se u nepreglednoj tropskoj prašumi. Takav spoj prirodnog i urbanog rijetko sam gdje susreo, a posebice impresivna panorama je sa šetnice Campuhan, odakle grad pomalo nalikuje Angkor Watu. Na kako je nesvakidašnjem mjestu podignut i na koji je fascinantan način očuvano izvorno okruženje, najbolje dočarava šetnja tzv. šumom majmuna. Tu u filmskom okruženju egzotičnih stabala, riječnih klanaca i lijanama obraslih mostova, na svega stotinu metara od zavodljive košnice kafića i restorana, živi tisuće primata.

Polazišna točka za brojne izlete

U Ubudu bi, ovisno o mogućnosti, valjalo provesti najmanje četiri dana, a potom ga iskoristiti kao polaznu točku za neke od dnevnih izleta. Susjedstvo obiluje zanimljivim lokacijama, a najbolje i najlakše obići ih je angažiranjem privatnog vozača. Istina, odudara to od pravog putničkog duha i zvuči skorojevićevski, ali kako se ulickani kombi sa šest sjedala može unajmiti za smiješnih 250 kn, u našem slučaju 60-ak kuna po osobi, čak je i obični skuter, uz dostatnu količinu goriva, blago skuplja alternativa. Općenito, ako se u obzir uzme prosječna cijena smještaja, hrane, prijevoza i aktivnosti, Bali se može nazvati jednom od najjeftinijih, ako ne i najjeftinijom ljetnom destinacijom na svijetu.

Iako se posjeti rižinim terasama s neizbježnim adrenalinskim sadržajem te botaničkim vrtovima uz kušanje najskuplje kave svijeta, pravljene od izmeta azijske cibetike, mogu činiti isfuranim, jednom kad se nađete na licu mjesta, a to nerado priznajem jer zazirem od razvikanih lokaliteta, osjećaj je potpuno suprotan. Nesumnjivo najupečatljiviji izlet onaj je na obronak mitske planine Mahameru, gdje se nalazi hram koji nekim čudom već tisuću godina odolijeva nemilosrdnim erupcijama Agunga. Okružen terasastim rižinim poljima, ovaj hinduistički hram ima čast biti nijemim svjedokom bogate kulture i krvave povijesti ovog po svemu posebnog naroda.

"Tebi ja mama Juanita..."

Čak i kad paklena tropska vlaga na koncu neminovno izvolijeva pobjedu i prisili vas na predah od svakodnevnog lutanja, teško da će vam u vašoj perverznoj villi što nedostajati. Da budem iskren, popodne koje sam zavaljen u bazen proveo slušajući nesvakidašnje zgode dragog Paka i njegovih drugova, veterana splitske Matejuške, ostat će mi zauvijek urezano u pamćenje. Ćurka, Garibaldi, Kele i Bruno Ljubica igru zvanu život prešli su već nekoliko puta, a susresti se izbliza, barem kroz priče, s njihovom intimnom perspektivom, kulturološki je šok ništa manji od posjete amazonskom plemenu.

Da, podijeliti putničku svakodnevicu s nekim nadomak šestog desetljeća života nosilo je stanoviti rizik, no na koncu su Pakovo dječačko oduševljenje novim podražajima te bljeskovi na trenutke naivnog optimizma u njegovim globetroterskim očima bili pravo osvježenje za svijet umjerenosti u kojem nas tjeraju živjeti. Pako je na svoju nesreću oduvijek imao prevelike škare, što najbolje dočarava njegov veseli glas koji jedva čeka priliku da, usprkos mučnom gihtu, ovinjeno zaleleče onu opasnu i tešku pismu "Tebi ja mama Juanita, draga, vječni sjaj poklanjam."

Van gradskog obruča Bali ne prestaje oduševljavati

Kada smo se nakon pet dana oprostili od Ubuda, već prilično naviknuti igrati se bogataša, nismo puno oklijevali prije no što smo unajmili novu villu, ovaj put u Seminyaku, trendi obalnom predjelu na koji se razuzdani turistički život Kute odnedavno počeo prelijevati. I dok je svakodnevica Kute, zbog kaotičnog prometa i intenziteta ponude, neprimjerena većini verzija pojma odmor, na Seminyaku se još može pronaći pokoji mirni kutak. Naša hacijenda, koja je 70-ih lako mogla sloviti za "sigurnu kuću" Pabla Escobara, danas jedva stoji na mjestu, ali za pedeset dolara, takav vrt i bazen se teško gdje mogu pronaći.

Iznenađujuće, i na ovom dijelu otoka osjeća se val pozitivne energiju, no nije mjesto u koje bi se želio vratiti. Čak ni slavni pješčani sprud koji se tu kilometrima prostire ne oduzima dah i više je namijenjen šetačima i surferima, no ljubiteljima čiste, slane kapljice. Bali se može pohvaliti mnogočim, ali ne i ekstravagantnom plažnom ponudom. Izuzetak su susjedna Nusa Penida i poluotok Selatan, gdje je ocean formirao impozantne klisure s bajkovitim skrivenim plažama. Zapravo, čim se maknete iz urbanog obruča, kojeg je ljudska ruka prenapadno ušminkala, Bali ne prestaje oduševljavati svojom prirodnom ljepotom.

"Pitanje što je od Balija postati i ostati"

"Iako se vama vjerojatno sve čini divno i krasno, pitanje što će od Balija postati i ostati kroz deset, dvadeset godina", tuži nam se naš simpatični vozač Ketut. Već dvadeset godina na taj način hrani svoje troje djece. Još malo pa će i zadnje završiti fakultet, a onda može u zasluženu mirovinu. "Pogledajte samo koliko je dizalica i kojom se samo brzinom grade neboderi. Ovaj dio Balija odavno sam prežalio", govori gledajući panoramu Kute. "Ona je nepovratno izgubila svoj identitet i samo je pitanje vremena kad će je nemilosrdna borba ponude i potražnje dokrajčiti. Ono što me brine jest što se taj trend nezaustavljivo širi i što nema naznaka da će u bližoj budućnosti stati."

"Svakim danom sve je manje rižinih polja koja se održavaju jer je i sve manje poljoprivrednika. S toliko prilika za laku zaradu i susjeda koji na mjesečnoj bazi zarađuju tisuće dolara trgovinom, taxi prijevozom ili najmom kuće, tko je lud prljati ruke i po ovoj vrućini od jutra do mraka provoditi u polju? Svjestan sam da to nije samo problem Balija, već brojnih zemalja svijeta kojima se turizam jednostavno dogodio, ali plašim se da će se tako nepovratno izgubiti tradicija i kultura mog naroda, jednom riječju identitet koji je ljude isprva i doveo tu. Ali što mi vrijedi govoriti?, odmahuje rukom, vraćajući pogled na cestu.

Ža, ba, ba, ba!

Prije no što se poletim za Novi Zeland, gdje ću igrom slučaja prisustvovati multimilijunskom maurskom vjenčanju, spomenut ću par neobičnih detalja za koje nisam pronašao zgodno mjesto u dosadašnjim bilješkama. Indonezija je dom najsmrdljivijeg cvijeta na zemaljskoj kugli koji se prigodno zove Đavolji jezik. Može narasti i do dva metra, a kada je u cvatu miris nalik truleži mesa, osjeća se i na kilometar udaljenosti. Prilično je indikativno da se u Indoneziji, izuzev najvećeg guštera na svijetu - Komoda, može pronaći i najveći cvijet - Rafflesia arnoldii koja naraste do težine od čak sedam kilograma.

Zanimljiv podatak za pub kvizaše - Indonezija je prva azijska država koja je nastupila na SP-u i to davne 1938. godine pod imenom Dutch East Indies. Pedeset godina kasnije i to nakon što su Indija i Bangladeš uveli zabranu izvoza, Indonezija je preuzela sedamdeset posto svjetske trgovine žabama pa tako danas samo Francuskoj godišnje isporučuje 3000 tona žabljih nogu. Vjerovali ili ne, na Baliju postoje samo četiri muška imena - Wayan, Made, Nyoman ili Ketut, ovisno jesu li prvo, drugo, treće ili četvrto dijete. Eventualno peto uvijek se zove Wayan Balik, što u direktnom prijevodu znači "opet Wayan."

To bi bilo sve za ovaj put, a jedino što vam mogu reći jest - ako imate priliku posjetiti Indoneziju, ne oklijevajte. Riječ je o jednoj od rijetkih zemalja svijeta u koju bi se bez razmišljanja vratio. Priroda je božanstvena, hrana i život smiješno jeftini, a ljudi, barem ako je suditi po mom iskustvu, nezapamćeno gostoljubivi. Istina, put u Indoneziju sa sobom nosi više hazarda no što je slučaj s većinom drugih zemalja, no nemojte dozvoliti da vas to obeshrabri. Stvarnost je podosta drugačija od slike koju nam serviraju mediji...