INDEXOV PUTOPIS U plamenu Nikaragve

INDEXOV PUTOPIS U plamenu Nikaragve

Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 1. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 2. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 3. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 4. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 5. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 6. dio

>>> Karipski Rašomon (Belize)  7. dio

"U plamenu Nikaragve"

Sjećam se kao da je bilo jučer. Što sam imao tad, možda deset godina, kad sam u kvartovskoj videoteci koju su vodila dva okorjela pijanca, koja su se godinama međusobno potkradala, na bratovu iskaznicu prvi put samostalno posudio videokazetu. Nakon četvrt sata poskrivećkog zurenja u naslovnice pornofilmova, čime su dječje fantazije bile zadovoljene, uzeo sam prvu kazetu koja mi je došla pod ruku. Slika s prednje strane izgledala je moćno. Golema vatrena buktinja porušenog grada i poznato lice u prvom planu. Tamnocrvenim slovima poviše je pisalo: U plamenu Nikaragve.

Redatelja Spottiswoodea zavolio sam kasnije, gledajući u više navrata njegovu uspješnicu Pucaj da ubiješ, no ništa me manje nije začarao ni ovaj film, ponajviše zbog mojih tadašnjih glumačkih idola Genea Hackmana i Nicka Noltea koji su igrali američke novinare uvučene u vihor revolucionarnog kaosa. U godinama koje su uslijedile, pa sve do današnjeg dana, svaki spomen Nikaragve predstavljao mi je vrhunac egzotičnosti srednje Amerike, i to puno više no razvikanije Kostarika, Panama ili Gvatemala. Upravo zato, još od početka planiranja ta je zemlja predstavljala šlag na torti ovog putovanja.

Nikaragva je tek devedesetih ušla u mirno doba svoje povijesti

Dugo mi je trebalo da se dovučem do tamo, više od pet stotina godina nakon što je prvi Europljanin ugledao njene obale. Bile su to kratkovidne oči Kristofera Kolumba kojem je ta čast pripala na posljednjem putovanju 1502. S obzirom na to da ju je dvadeset godina kasnije španjolski konkvistador Gonzales de Avila osvojio i pripojio Velikoj Gvatemali, Nikaragva je neovisnost stekla tek 1821., međutim praktički od samih početaka njene nacionalne povijesti bila je područje strateških, političkih i komercijalnih interesa SAD-a, zbog čega je preživjela više vojnih intervencija nepopularnog svjetskog policajca.

Posljednji veliki sukob u ovoj državi počeo je u ožujku 1978. i to u obliku vatrenog ustanka protiv vladajućih Sandinista i korumpiranog Somozinog režima. Situacija je s vremenom eskalirala i pretvorila se u građanski rat koji je završio tek 1990. godine, otkada je situacija relativno mirna. Ipak, pitanje je do kada će tako i ostati, uzevši u obzir da su već neko vrijeme na vlasti ljevičari, a kako je poznato da Ameri baš i ne trpe tako orijentirane vlade u svom dvorištu, vlada zabrinutost da bi Nikaragva vrlo brzo mogla krenuti stopama Venezuele, koja zbog raznoraznih sankcija posljednjih godina puca po šavovima.

Mjesec dana u Nikaragvi za potpun doživljaj

No da ne odemo predaleko, vratimo se mojim putešestvijama. Iako je prvotni plan, naravno pretjerano optimističan, kakvi su valjda i svi drugi koji se čeznutljivo sklapaju u tišini vlastite sobe, bio spustiti se u Nikaragvu preko Gvatemale i Hondurasa, na koncu sam se odlučio za jednostavniju, ali začudo i jeftiniju verziju. Godine kad sam u kratko vrijeme znao nagurati i po tri destinacije daleko su iza mene, a ako me iskustvo nečem poučilo - puno je bolje ostati mjesec dana u jednoj državi, upoznati je i procesuirati kako spada, nego bezglavo juriti s jedne točke na drugu samo da bi se zadovoljio proždrljivi ego.

Mojoj odluci kumovala je i izrazito jeftina avionska karta na koju sam nabasao tijekom jednog od onih ispraznih popodneva kakva se, ne biste vjerovali, događaju i putnicima koji si u vrijeme hladnih zimskih dana kod kuće tisućama kilometara daleko ispunjavaju vruće tropske snove. Uglavnom, kad sam vidio da jedan smjer na relaciji Cancun-San Jose košta svega 85 eura, što je bilo barem trostruko jeftinije od svega drugog što se moglo pronaći, ta četvrt stoljeća sanjana Nikaragva prvi put je bila tu, sasvim nadomak ruke, odjednom dajući smisao i tom gnjilom danu i cjelokupnom putovanju.

Buvljak na ničijoj zemlji

Glavni grad Kostarike i Nikaragvu dijeli tek nekoliko stotina kilometara, a Tica, sveprisutna autobusna kompanija koja spaja najveće gradove srednje Amerike, karte nudi po prilično visokim cijenama. Da uštedim 30-tak eura, odlučio sam udaljenost prijeći prastarim američkim školskim autobusima koji ovdje predstavljaju početak i kraj međugradskog prijevoza. Iako se po njihovim živopisnim, ali raspadajućim karoserijama to ne bi reklo, neudobnost zapravo i nije problem, barem ako se kapacitet ljudi ne premaši za dvostruko, što je, doduše, čest slučaj.

Nekad sam imao više sreće, a nekad manje, no nakon šest sati i četiri različita autobusa bio sam na famoznom graničnom prijelazu Penas Blancas. Tu, među dvije ruzinave žičane ograde nekoliko stotina metara ničije zemlje, smjestio se kaotičan buvljak u kojem je baš svatko tko je obitavao u krugu od dvadesetak kilometara pronašao shodnim zarađivati za život. Neki nudeći pomoć pri prelasku granice i nošenju prtljage, neki prodajući suvenire, hranu i sokove, a svi ostali tražeći način kako ušićariti pokoji dolar ili jednostavno nasamariti putnika koji se tu vrlo lako može osjetiti izgubljeno.

Suludi skiperski manevri

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pola sata trajao je proces prelaska, a onda sam sjeo na novi autobus i krenuo za gradić San Jorge na obali jezera Nikaragva, gdje sam trebao uhvatiti brod za Ometepe. Riječ je o unikatnom otoku s dva golema vulkana, koji izdaleka neodoljivo podsjeća na dojke majke zemlje. Poseban je užitak prići mu za ranog jutra, jer se onda sanjivo jutarnje sunce ukaže točno između dvije planine i obasja snježnobijelu pjenu valova tog tamnožutog jezera. Vožnja trajektom traje svega sat vremena i prilično je turbulentna, s obzirom na to da smjer snažnog vjetra udara točno u bok broda pa ga valovi njišu kao kolijevku.

Kako i sam tijekom ljetnih mjeseci na Jadranu upravljam raznoraznim plovilima, vrhunac doživljaja bio mi je trenutak kad smo ulazili na pristanište Matagualpa. Kapljice znoja cijedile su se niz čelo debeljuškastog kapetana dok je mahnito vrtio prastaro kružno kormilo, pokušavajući uhvatiti pravi kut za privezati se. Kad sam nas već vidio nasukane u plićaku, prosjedi mornar za čas se riješio odjeće i skočio s pramca u jezero. Otplivao je desetak metara pa spretno privezao konop za plutaču kako bi fiksirao brod prije samog dodira s kopnom.

Rumena vožnja autobusom

Da se razumijemo, nije to čudna praksa kad je riječ o jedrilicama ili katamaranima, ali da netko veže trajekte na taj način potpuna je ludost, no pretpostavljam da će kolegama skiperima to ipak biti ponešto interesantnije. Kako bilo, smještaj na Ometepeu pronašao sam u hostelu Uracca Loca, koji se nalazi u mjestašcu Balgue na istočnoj strani otoka. Do njega vozi samo jedan autobus dnevno i to u četiri sata popodne pa sam, ne želeći platiti 25 dolara za taksi, dobra tri sata proveo u lokalnoj birtiji, koketirajući s Nica Librom, lokalnom verzijom popularnije koktel-sestre s Kube.

Rum me, kao i uvijek, razoružao predrasuda i nervoze pa mi dva i pol sata u malom autobusu, u kojem se sam tiskao s još najmanje pedeset ljudi koji su doslovce visjeli s prozora i vrata, nije predstavljalo ni najmanji problem. Bilo je pakleno vruće, ali vladala je neka dobra i pozitivna atmosfera koju je novi plazma televizor, obješen poviše glave vozača, uporno tjerao. A jednom kad sam stigao pred hostel, čije su drvene kućice bile razasute po okolnoj džungli, cijela je tridesetosatna odiseja od Cancuna do Ometepea dobila sasvim drugu dimenziju. 

Konji se kupaju na plaži

Predvečerje i noć iskoristio sam za povratiti snagu pa sam s prvim sunčevim zrakama iznajmio bicikl i počeo se vozikati po otoku. Na nevelikom usjeknuću koje spaja dva vulkana nalazi se popularna plaža Santo Domingo, međutim kupanje na njoj realno i ne predstavlja poseban užitak, posebno nakon tirkizne majanske rivijere. No iako se voda doimala prilično nezdravo, na koncu sam se ipak ohrabrio ući. Prisilio me na to pogled na konje koji su zaigrano kaskali plažom, povremeno ulazeći u plićak napojiti se vode. Bio mi je to izrazito neobičan prizor pa nisam mogao odoljeti. Ako mogu lokalni konji, može i ovaj hrvatski.

Sljedeće mjesto koje sam posjetio bio je popularni Ojo de Agua, izvor nevjerojatno čiste vode na kojem su otočani napravili kupalište. Iako izgleda pomalo turistički, s mondenim barom i drvenim ležaljkama, gusta džungla uokolo davala je jednu pomalo divlju i unikatnu atmosferu. Dok sam se brčkao u svježoj vodi, stalno mi je na pameti bila žena koju sam susreo uz cestu. Stajala je do pasa uronjena u rijeku i prala robu. Istina, nije posebno čudno vidjeti ljude kako peru robu na obalama rijeka i potoka, međutim ovo je bio prvi put da sam vidio nekog da se pritom brčka i naizgled sasvim uživa u dnevnim obvezama.

Concepcion i njegov kapelin

Jedna od aktivnosti koje se na ovom nadasve romantičnom otočiću jednostavno moraju napraviti jest trekking. Naime, sa zapadne strane otoka gordo se uzdiže mitski Concepcion, a put do vrha i natrag traje više od devet sati. Prema predaji, uspon je jedan od najkompliciranijih u ovom dijelu svijeta, ponajviše zbog posljednjih nekoliko stotina metara koji predstavljaju neprestano klizište tisuća većih i manjih kamenih gromada. Nekolicina ljudi koji su se pokušali uspeti u vrijeme mog boravka tamo odustali su netom prije vrha zbog učestalih i izrazito opasnih odrona.

Pogled s vrha navodno je spektakularan, vidi se gotovo pola Nikaragve, međutim problem je što ova grdosija većinu vremena na glavi nosi kapu, kako to slikovito opisuju lokalci. Dakle, bez obzira koliko nebo bilo nebeski plavo, po vrhu lijeno gmiže debeo gusti oblak, koji kao da se tamo, nekada davno naivno prolazeći, zauvijek nasadio. Zbog njegove nespretnosti, oni koji se nekako i domognu vrha, s vidikovca često ne budu propisno nagrađeni jer doslovce ne mogu vidjeti ni prst pred nosom. Međutim vulkan Maderas, koji se nalazi na istočnoj strani otoka, sasvim je druga priča.

Zelena čarobnica zvana Maderas

I dok je Concepcion muževno kameno čudovište, Maderas je zelena ljepotica odjevena u ruho prekrasne zelene džungle i dom nekoliko različitih tropskih ekosustava s tisućama vrsta biljaka i životinja. Iako je ovaj nominalno jednostavniji, ljudi ga često proglašavaju i kompliciranijim od Concepciona. S obzirom na to da je cijeli prekriven bujnom vegetacijom, planinari većinu uspona provedu do grla u blatu. Ljude koji su se vraćali s ovog pohoda znao sam susretati po ulicama Balguea i moram priznati da su izgledali kao da su upravo izašli iz groba.

Birajući kojoj ću se strasti odati, kamenoj ili blatnoj, na koncu sam odustao od svega, još jednom pronašavši izliku u nestabilnosti koljena. Da u vlastitim očima ne ispadnem nepopravljivi lijenčina, svoj Ometepe trekking odradio sam penjući se na Cascada de San Ramon, vodopad koji se nalazi na jugozapadnoj strani otoka. I tamo su čvrste šake prirodne saune dobrano stezale tijelo i mozak, ali je dolazak na cilj nudio nagradu kakvu vulkani nisu mogli. Naime, jednom kad sam se dovukao do vrha, puna dva sata brčkao sam se u jezercu, puštajući da mi slapić nakon pedesetak metara pada mlati malaksalo tijelo.

Self-drive safari na nikaragvanski način

Ipak, možda najinteresantnije od mnogobrojnih unikatnih iskustava na Ometepeu bilo mi je proći ga motorom uzduž i poprijeko. Većina cesta nije asfaltirana i riječ je o pravoj off-road vožnji. Ponekad put vodi kroz polja banana, ponekad kroz zelenu džunglu, a baš na svakom od tih mjesta potpuno slobodno šetaju majmuni, krave, koze i konji. Bio je to zapravo jedan self-drive Safari na nikaragvanski način, tijekom kojeg bismo svakih desetak kilometara američki kolega bajker i ja zastali u nekom seocetu gdje bi nas domaćini dočekali s čašicom razgovora i prijeko potrebnog osvježenja.

Pritom su nam sa zebnjom pričali o teškom i opasnom životu svojih predaka u davnim vremenima kad su tim područjem vladali karipski gusari. Isprva mi ništa nije bilo jasno, mislio sam da nam kao glupim turistima prodaju lovačke priče. Kakve veze imaju karipski gusari s jezerom koje se nalazi nekoliko stotina kilometara u unutrašnjosti Nikaragve i kojim su to čarobnim trikovima dolazili tu brodovljem da pljačkaju, teroriziraju i siluju? Iako često znam pustiti dobrodušnog domaćina da trabunja besmislice, ovaj put osjetio sam se pomalo uvrijeđenim pa se na koncu osramotih.

"Lovačke priče" o gusarima

Naime, jezero Nikaragva s karipskim je morem povezano rijekom San Juan kojom su gusari vrlo jednostavno mogli ploviti. Doduše, to danas više ne bi bili u mogućnosti, zahvaljujući dragim Kinezima koji su 2012. tu počeli graditi drugi Panamski kanal. Radovi su s vremenom toliko naštetili okolišu da je ekosustav potpuno krahirao, a dubina jezera pala za tri metra pa su do daljnjega ukinute brojne trajektne linije. Zbog raznoraznih inicijativa, gradnja je trenutno prekinuta, dok cijela nacija i dalje glasno bruji o nezapamćeno odvažnom slučaju korupcije te besramnoj prodaji nacionalnog blaga.

Za vraga pa svaka država ima svoje "heroje".

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara