Pušiona: Goli kuhar

`NE POSTOJE problemi, postoje samo situacije!` rekao mi je jednom prilikom rođak. Pola sata nakon toga, tipu je razbio arkadu. Objektivno i s vremenskom distancom gledajući, bio je u pravu, tip je jednostavno to tražio. Ali ipak, ostaje činjenica da je on tu napravio sranje i ispao kreten jer je krošeom sjebo atmosferu u bircu.

To bi, kao, bio problem, a sad prelazimo na situaciju. Kraj je tuluma, puštaju me bomboni. Sjedimo za stolom, Loza, dvije cure koje su banule prije pola sata i ja. Rolam. Atmosfera genijalna. Svi zgaženi, slušamo Vucu na engleskom i kidamo se od smijeha.

Ajm from d Balkans, from hart of Jurop,
Ajm from d smol fakin kantri
ver Aj voz van agenst dem ol!

U scenu zatim upada stanoviti Oliver, tip inače uvjeren da s obzirom na činjenicu da radi kao raznosač pica, o `stvarnom životu zna više od nas` koji, eto, nismo raznosači pica. I počinje.

- Kako je ovdje u kurcu! Koji ste vi debili!

One ga počinju kulirati, drže mu predavanje o `pozitivnom razmišljanju`. Ovaj ne odustaje i kad je skopčao da ga više nitko ne jebe 2%, okrće se prema meni i, ničim izazavan, kaže.

- Ti si dosadan!
- Dobro, jesam. – kažem i nastavim s rolanjem.
- S tom travom.
- Znam, ali isto nisi nijednom odbija.

Za stolom već zavladalo tupilo. Svi šute i čekaju da ovaj ode. A ovaj ispali.

- Cure, možete mi opisati kako izgleda maštarija u kojoj tipu ližete dlakavi vrat samo zato što mu je dobra truba?

Za stolom zavladalo totalno tupilu. Gledamo tipa i ne možemo vjerovat. Ono, totalni debil!

- Glupo ti je pitanje! Ono, baš glupo! – kažu one.

Ovaj se okreće prema meni i, pazi ovo, pita me što mislim o tome. Tu sam ja počeo misliti o tome i zapitao se `Ima li smisla tipu razbiti pičku?` Naravno da nema. Razmišljaš o posljedicama. Ako počneš, neće stati na jednoj plesci, nastat će graja, sjebat će se tulum, ispast ćeš debil, kreten, seljačina, agresivac i tako dalje. Iskuliraj stvar, smiri se, stani na balun, prizemlji stvar... i tako sam došao do zaključka da nema smisla počinjati sranje i rekao.

- Zavidat ću ti plesku, oću majke mi!

Onda je svima bilo neugodno. Ovaj se sjebo i otišao od stola. Ja se sjebo i otišao do WC-a. Vraćam se nakon par minuta i, pazi ovo 2, tip sjedi za stolom, gleda me i pjeva `On me voli na svoj način! On me voli na svoj način!`

Tu se onda meni dogodio sasvim spontani monolog.

- Jebeš mi mater ako si ti normalan!! Koja ti je pička materina?! Ti stvarno oćeš da te razbijem?! Pa razbit ću te, idiote!! itd.

Onda je zavladalo sveopće tupilo i glupilo. Tip se skroz sjebo, ustao i nestao. Mi smo sjedili i tupili u neke točke, a onda je tulum, kao završio i u grupicama smo isparili iz stana.

Bio sam u pravu, ali za kurac mi. Ujutro sam se probudio s tom mišlju i nastavio mozgati o svemu tome. Pitanje koje se nametalo samo po sebi bilo je `Da li je bolje na kraju ispasti agresivni debil ili ispast pička?`

Ne mislim da je to `ispadanje na kraju` neka bitna stvar, ali kad te spuca postbombonska depresija, onda ti razmišljanje o tome ide nekako samo od sebe. U teoriji se to zove dekonstrukcija.

I tako sam zapalio i malo dekonstruirao pojmove agresivni debil i pička. Naravno, došao sam do hrpe zaključaka, ali ih se sad ne sjećam najbolje. U svakom slučaju, shvatio sam da bih na tom agresivno-debilnom dijelu svoje ličnosti trebao malo poraditi.

A usput sam i ogladnio.

Tu mi je tek sve postalo jasno. Jer kad sam se onako u boksama ustao i uletio u kuhinju, prva asocijacija mi je bila `goli kuhar`. Jebote, sve žene s kojima se družim okidaju na njega, cili je nekako hepi, nasmiješen, nježan, ma beba mala, a još i kuha.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Eto, čovjek super lik, a u mom selu bi svi mislili da je peder. Ali nije. Citat: `on se samo ne boji pokazati svoju žensku stranu`.

Kažem vam, sve mi se razjasnilo. I odlučio sam početi raditi na sebi, početi otkrivati svoju žensku stranu što je, morate priznati, veliki korak u životu jednog prosječnog čovjeka, Hrvata i katolika.

Najprije sam uletio u WC i počeo blesiti u ogledalo. Misli kao žena! Misli kao žena!

- Jebote što si ružan! Moraš se obrijat!

Obrijao se, otuširao i mirišljav uletio u dnevni boravak.

- A u pičku materinu!

Čisto informativno: dnevni boravak od dvadesetak kvadrata MOŽE SE čistiti više od četiri sata u komadu. I to još bez brisanja prašine i usisivanja. Mislim samo na glomazniji otpad.

Sljedeći korak – kuhinja. To je, ono, teritorij golog kuhara i mora se sjajiti. Pošto se to činilo čak ni teorijski izvedivo, samo sam oprao suđe, pomeo pod i bacio smeće. I to je potrajalo oko sat i po, ne račanujući bacanje smeća u tri ture.

Sad sam mogao početi. Što nam, dakle, treba za tjesteninu s tunjevinom?

Treba nam:
- malo veća teća za manistru
- malo manja teća za toć
- nešto za mišat
- ono za ocidit manistru
- perun, nož i otvarač za konzerve
- manistra
- tunjevina
- pome
- kapula
- ulje
- đoint i dvije pive

Vrtio se po kuhinji pola sata. Našao sve osim manistre, tunjevine, poma, kapule, ulja i dvi pive. Po to je trebalo otići u dućan.

Tu sam opet uletio u WC i pola sata potrošio na razmišljanje koja pasta za zube najbolje ide uz ovakvu frizuru i crnu majicu.

To je bilo sasvim normalno jer je tek sad nastupalo pravo iskušenje za hrvatskog golog kuhara. Trebao je otići do dućana, ući takav u društvo, demonstrirati ljudima svoje drugo ja.

Putem sam razmišljao kako bi se goli kuhar ponašao. Definitvno ne bi upao u dućan i ispalio `Bijeli ronhil`, cijelo vrijeme buljeći u prodavačicine sise.

Cijelim putem sam trenirao osmijeh, lepršavi ulet i pripremao tekst za prodavačicu. `Jesu vam svježe ove pome? Znate, kuham tjesteninu s tunjevinom i volim nasjeckati malo svježeg paradajza u to! Mislim, dok se kuha i to.`

Onda ćemo nastaviti pričati o kuhanju i...

I dođem do dućana spreman kao Ivica Kostelić, a dućan zatvoren. `Koji kurac?!`, mislim. Onda skužim da je prva nedjelja u novoj godini i da dućani više ne rade nedjeljom.

Tu sam se skroz razočarao i tako razočaran kupio na kiosku cigare i dvije pive, vratio se doma i naručio čevape. Upalio TV, srolao, otvorio pivu i gledao englesku ligu na NOVI.

Ovaj što je donio hranu nije uopće izgledao kao netko `tko o stvarnom životu zna više od mene.` Mislim, sve što je napravio bilo je da se dovezao iz picerije, pokucao, rekao `Dobar dan`, dao mi kesu, uzeo lovu i rekao `Doviđenja`.

Onda sam nastavio gledati utakmicu, piti pivo, jesti čevape i razmišljati kako u katoličkoj zemlji na pragu novog milenija nije uopće lako biti muškarac. Jer, kad napokon skupiš hrabrosti i pokušaš otkriti žensku stranu svoje ličnosti, država te u tome zakonski spriječi.

Profil Denisa Lalića

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara