Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (2.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ilustracije: Per Dybvig
Drugo poglavlje: Koze s morskom bolešću
KAD JE MRVA ČUO da je Lisin tata, Zapovjednik, djevojčici rekao da mora ići u školu, sjetio se da bi i on također morao biti na nastavi. Gdjegod ona bila. I ako bude dovoljno brz, možda će stići pojesti doručak, pronaći svoj ruksak i ako baš bude nužno, oprati zube i pridružiti se nekome tko zna put do njegove nove škole.
Provukao se pored nogu radnika za selidbu i ušao u kuću. I tamo je, u kartonskoj kutiji u hodniku, vidio svoju trubu. Izdahnuo je s olakšanjem, zgrabio je i privio uz grudi. Mrva, njegova sestra i mama stigli su s prvim dijelom prtljage sinoć i jedina stvar o kojoj se brinuo bila je jesu li radnici zaboravili kutiju u kojoj je bila njegova truba. Oprezno je stavio usne na njezin pisak.
– Trubu treba ljubiti. Kao ženu – uvijek je govorio njegov djed.
Mrva nikada u životu nije poljubio ženu, ne na takav način, ne ravno u usta. I iskreno govoreći, nadao se da neće ni morati. Ispustio je dah. Truba je meketala kao koza s morskom bolešću. Ne postoji puno ljudi na svijetu koji su čuli meketanje koze s morskom bolešću, ali truba je upravo tako zvučala. Mrva je čuo kako netko lupa po zidu i znao je da je to njegova mama, koja još nije ustala.
– Nemoj sada, Mrva! – vikala je. – Osam je sati ujutro. Spavamo.
Ona je uglavnom govorila „mi” iako je bila sama u svojoj spavaćoj sobi.
„Mi sada idemo spavati.” I „Sad ćemo skuhati šalicu kave”. Kao da je tata i dalje bio tu, kao da je još uvijek prisutan, spremljen u malu kutijicu koju je, kada Mrva nije bio u kući, mama vadila van. Mali, sićušni, minijaturni tata koji je izgledao kao tata kojega je Mrva vidio na fotografijama. Minijaturan znači da je nešto stvarno maleno i bilo je sasvim logično da od svih ljudi na svijetu baš Mrva ima minijaturnog tatu jer je Mrva bio najmanji dječak kojega je on ikada u životu vidio.
Spustio se u kuhinju i napravio si doručak. Iako su uselili samo dan prije, pronašao je sve što je
tražio, možda zato što su već toliko puta selili da je uglavnom vrlo precizno znao gdje je njegova mama ostavljala stvari. Tanjuri su uvijek bili u lijevom ormaru, pribor za jelo u najgornjoj ladici, a kruh u onoj ispod nje. Upravo se spremao zariti zube u debelu šnitu kruha sa salamom kada mu je ona grubo oteta iz ruku.
– Ej, patuljak, što ima? – pitala je Eva, zarivši zube upravo na mjestu gdje je to planirao napraviti Mrva.
Eva je bila njegova sestra. Imala je petnaest godina i kada nije bila dosadna, bila je bijesna.
– Znaš li da je pitbul najgluplji pas na svijetu? – pitao ju je Mrva. – Toliko je glup da kada otima
hranu od patuljaste pudlice, koja je najpametnija vrsta psa na svijetu, uopće ne kuži da je prevaren.
– Začepi – rekla je Eva. Ali Mrva nije začepio.
– Kad patuljasta pudlica zna da je pitbul namirisao kruh i salamu i dolazi joj to oduzeti, onda pudlica obično u krišku kruha utrlja slinu slonovskog puža.
– Slonovskog puža? – Eva se podsmjehivala, gledajući ga sumnjičavo.
Na njezinu žalost, Mrva je čitao knjige i zato je znao puno stvari koje ona nije znala, pa njegova sestra nikada nije bila potpuno sigurna je li ono što on govori njegova izmišljotina ili nešto iz onih starih djedovih knjiga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Na primjer, ovo je moglo biti nešto iz one debele prašnjave knjige koju je Mrva najviše volio čitati, a koja je imala naziv: Životinje za koje biste željeli da ne postoje.
– Čekaj. Nikad nisi vidjela slonovskog puža? – viknuo je Mrva.
– Moraš samo pogledati kroz prozor. Ima ih na tone na livadi. Veliki, grozni puževi. Kada ih zdrobiš između dvije knjige, iz njih iscuri nešto kao žutozeleni šmrkalj koji ispada iz nosova ljudi koji imaju pekinšku gripu trećeg stupnja. Nema goreg od autentične sline trećestupanjske pekinške gripe. Osim, naravno, sline slonovskog puža.
– Ako budeš i dalje lagao, ići ćeš u pakao – rekla je Eva, pogledavajući prema stražnjem dijelu kriške kruha.
Mrva je skočio sa stolca. – Ali nema frke, dokle god tamo imaju orkestar – rekao je – i dok ja
budem mogao svirati u njemu trubu.
– Nikada nećeš svirati trubu ni u jednom bendu! – vikala je za njim Eva. – Nitko ne želi trubača koji je tako malen da mu je glava čak ispod bubnja. Nijedan orkestar nema tako malene uniforme!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Mrva je obuo majušne cipele koje su stajale u hodniku i izašao na vanjsko stubište. Pažljivo je stao, stisnuo usne, stavio ih na trubu i počeo puhati. Htio je odsvirati melodiju koju ga je naučio djed. Zvala se „Jutarnja budnica” i služila je buđenju pospanih glava.
– Po-zor! – vikao je Mrva kada je dovršio jer ga je i to djed naučio. – Da ste ustali i otvorili oči! Da ste svi spremni za jutarnju inspekciju i sviranje kraljevske himne. Po-zor!
Radnici su zatečeni situacijom zastali na šljunčanom puteljku. Slušali su i stajali mirno i ukočeno dok je između Mrve i njih stajao mamin hrastov kauč peterosjed. Nekoliko sekundi sve je bilo tako mirno i tiho da se moglo čuti oprezno ptičje pjevanje i zvuk dolaska smetlarskog kamiona koji se uspinjao uz Topovsku ulicu.
– Zanimljivo. – Mrva je čuo vedar, izražajan glas neobičnog naglaska kako govori. – Imamo novog Zapovjednika u ulici…
Mrva se okrenuo. Visok, mršav čovjek bio je naslonjen na drvenu ogradu susjedne kuće. Njegova je bijela kosa bila duga i neodržavana baš kao i trava u njegovu vrtu. Nosio je plavi kaput kakav je nosio učitelj tehničkog u Mrvinoj prošloj školi i također nešto što je nalikovalo naočalama za plivanje. Mrvi je palo na pamet kako pred njim stoji ili Djed Mraz koji je strašno smršavio ili neki ludi profesor.
– Smetam vam? – pitao je Mrva.
– Ma kakvi. Naprotiv – rekao je čovjek koji je umjesto kose na glavi imao grm.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Došao sam vidjeti tko to tako dobro svira. Taj zvuk vratio mi je brojne divne uspomene na jedno
putovanje brodom po francuskoj rijeci prije mnogo, mnogo godina.
– Brodom? – pitao je Mrva.
– Upravo tako. Brodom.
Čovjek je sneno zatvorio oči, okrenut prema suncu.
– Brod na rijeci na kojemu su bili moji voljeni, moj motor, stado koza i ja. Sunce je upravo krenulo zalaziti, vjetar se dizao, voda je bila pomalo valovita, a onda su koze počele energično meketati. Nikada neću zaboraviti taj zvuk…
– Bok – rekao je Mrva. – Ja sam Mrva. I ne znam što bih mogao reći na ovo.
– Ne trebaš reći ništa – odgovorio je čovjek svojim neobičnim naglaskom. – Osim ako nešto ne želiš reći, naravno.
I tako je Mrva upoznao Doktora Proktora. Doktor Proktor nije baš bio Djed Mraz. Ali, bio je pomalo
lud.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera koja vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati