RODITELJI se prirodno pitaju jesu li određena ponašanja njihove djece razlog za brigu, no mnoga od njih, poput stalnog govorenja "ne" ili izmišljanja priča, zapravo su normalan dio razvoja. U fazi od 1. do 3. godine djeca postaju pokretnija, pričljivija i počinju razvijati čvrste stavove, a s time dolaze i navike koje mogu biti frustrirajuće.

Testiranjem granica djeca uče o sebi i svijetu oko sebe, a stručnjaci objašnjavaju zašto su neka od tih ponašanja, iako roditeljima nisu draga, potpuno normalna, piše Parents.com. Pedijatrica Cristina Farrell savjetuje roditeljima da širu sliku potraže promatranjem druge djece iste dobi.

"Dovoljno je otići na igralište i gledati kako djeca međusobno komuniciraju", kaže dr. Farrell. "Ako i nakon toga osjećate da vam treba stručno mišljenje ili ste i dalje zabrinuti, razgovarajte s pedijatrom ili odgojiteljima u vrtiću prije nego što se previše uzrujate." Dr. Farrell objasnila je zašto su neka od najčešćih ponašanja mališana razvojno prikladna.

Stalno govorenje "ne"

Kada djeca nauče riječ "ne", čini se da je ponavljaju bezbroj puta na dan. Ta upornost može biti iscrpljujuća, osobito kod jednostavnih zadataka poput pranja zubi ili izlaska iz kuće. Međutim, djeca time ne pokušavaju namjerno živcirati roditelje, već otkrivaju da su neovisna, da mogu donositi odluke i kontrolirati dijelove svojeg svijeta.

Dr. Farrell objašnjava da je odbijanje čak i najjednostavnijih zahtjeva rezultat njihova unutarnjeg konflikta. Budući da drugi ljudi kontroliraju velik dio njihova života, pobunit će se i pokušati kontrolirati ono što mogu. Ističe da to roditelje najviše frustrira kod odvikavanja od pelena i hranjenja jer su to područja u kojima mališani najlakše pokazuju neovisnost.

"Sve se vrti oko razvoja svijesti o sebi. Da biste razumjeli sebe, morate razumjeti svoje granice", kaže dr. Farrell. "Zato su mališani na neki način programirani da testiraju granice. Ne možete naučiti gdje su limiti ako ih ne izazovete."

Izmišljanje priča

Ako vaše dijete izmišlja, skriva nestašluke ili priča priče s tek trunkom istine, iza toga ne stoji loša namjera. Dr. Farrell kaže da njihova sklonost pričanju priča često proizlazi iz faze razvoja govora u kojoj se nalaze. Oni ne mogu potpuno ili točno izraziti sve misli, a ne razumiju ni potrebu za kontekstom. Uz to, mališani imaju vrlo slabo razumijevanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

"Recimo da im netko ponudi banane koje inače vole, a dijete kaže: 'Ne volim banane, mrzim ih'", navodi dr. Farrell. "Oni zapravo misle da u tom konkretnom trenutku ne žele banane i to vrlo snažno osjećaju. To ne znači da ih jučer nisu voljeli. Oni žive isključivo u trenutku. Za dvogodišnjaka ne postoji stvarna prošlost ili budućnost. Sve je ovdje i sada."

Odbijanje dijeljenja i zajedničke igre

Tijekom ovih godina mogli biste se zabrinuti da odgajate malog egoista. Mališani often ne žele dijeliti stvari niti se igrati s drugom djecom. No, ako vidite da se vaše dijete igra pored druge djece, a ne s njima, to je sasvim normalno. Riječ je o takozvanoj paralelnoj igri, razvojnoj fazi koja je uvod u kasniju suradničku igru.

Dr. Farrell kaže da djeca obično tek oko treće godine počinju primjećivati jedni druge i shvaćati da se mogu igrati zajedno. Dijeljenje je vještina koja se uči i djeci je teško njome ovladati. Njima nije prirodno gledati na svijet u kojem su drugi ljudi u centru, a ta se sposobnost bolje razvija tek u osnovnoj školi.

"Koncept da drugi ljudi mogu imati drugačija emocionalna iskustva ili reakcije na ono što vi radite ne formira se do prvog ili drugog razreda osnovne škole", kaže dr. Farrell. "Ideja o tome kako zajednica mora funkcionirati kao cjelina još se nije počela razvijati u njihovim glavama. To jednostavno nije koncept koji je kod njih formiran."

Stavljanje svega u usta

Razlog zbog kojeg roditelji moraju paziti na predmete kojima se djeca mogu ugušiti jest taj što će većina beba i mališana staviti bilo što u usta. Dr. Farrell kaže da je to samo još jedan način na koji istražuju svoj svijet - oblik senzornog unosa informacija.

Svi učimo primanjem informacija iz okoline, a mala djeca za to imaju ograničene načine jer još nisu naučila potpuno komunicirati. Zato često koriste usta kako bi osjetila teksturu, okus i druge karakteristike predmeta.

Dr. Farrell dodaje da stavljanje predmeta u usta može biti i način samoumirivanja, navika koja se pojačava tijekom rasta zubi. "Sisanje je najprimitivniji način hranjenja i utjehe", kaže ona. "Želimo da s vremenom prerastu tu fazu, ali postoji razdoblje u kojem je zapravo sjajno što se mogu sami tako umiriti."