ODRASTANJE uz roditelje koji često kritiziraju i osuđuju druge može ostaviti trag i dugo nakon djetinjstva. Odnos s roditeljima uvelike utječe na to kako doživljavamo sebe, druge ljude i svijet oko sebe. Ako ste kao dijete često slušali negativne komentare o tuđem izgledu, ponašanju ili životnim odlukama, moguće je da ste s vremenom i sami počeli očekivati sličnu osudu od drugih.

U odrasloj dobi to se može odraziti na samopouzdanje, odnose s drugim ljudima i donošenje odluka. Djeca koja odrastaju uz roditelje sklone osuđivanju zato često i kasnije zadržavaju određene obrasce ponašanja, piše YourTango.

Imate osjećaj da vas drugi stalno osuđuju

Kao djeca velik dio svijeta upoznajemo kroz roditelje i njihove reakcije. Njihove stavove često prihvaćamo bez preispitivanja, pa nam se čak i pretjerano kritični ili pogrešni zaključci mogu činiti kao činjenice.

Ako su vaši roditelji često komentirali tuđi izgled, ponašanje ili životne odluke, mogli ste naučiti da isto očekujete i od drugih. Zbog toga se i kao odrasla osoba možete osjećati kao da vas ljudi neprestano procjenjuju, čak i kada za to nema stvarnog razloga.

Istraživanja povezuju negativne obrasce odgoja sa socijalnom anksioznošću kod djece, a strah od toga što će drugi misliti može se zadržati i kasnije u životu. Ako vam je neugodno u društvu, teško se opuštate među ljudima ili često razmišljate o tome kakav ste dojam ostavili, dio razloga možda leži upravo u kritičnom okruženju u kojem ste odrasli.

U tuđim reakcijama odmah primjećujete nešto negativno

Ako ste tijekom odrastanja stalno očekivali kritiku, moguće je da ste naučili pažljivo pratiti ponašanje ljudi oko sebe. Ton glasa, izraz lica, kratka poruka ili nečija šutnja mogu vam se činiti kao znak da nešto nije u redu.

Istraživanja pokazuju da način na koji roditelji odgajaju djecu može utjecati na to kako ona doživljavaju i tumače tuđe emocije. Ljudi koji se boje negativne procjene češće će i nejasne društvene signale protumačiti negativno.

Tako neutralan izraz lica možete doživjeti kao ljutnju, kratak odgovor kao nezainteresiranost, a nečiji odsutan ton kao odbacivanje. Kada unaprijed očekujete kritiku, lako je početi tražiti njezine znakove i ondje gdje ih možda nema.

Zbog toga možete djelovati nervozno, nesigurno ili povučeno jer se zapravo pripremate za neugodnu reakciju koja se možda uopće neće dogoditi. Što više očekujete negativne reakcije, veća je vjerojatnost da ćete upravo njih primjećivati i pridavati im veću važnost.

Skrivate dijelove sebe jer se bojite što će drugi misliti

Možda ste kao dijete promijenili frizuru, način odijevanja, mišljenje ili ponašanje samo kako biste izbjegli roditeljske komentare. Ako je kritiziranje bilo dio svakodnevice, otvoreno pokazivanje vlastite osobnosti nije uvijek djelovalo kao sigurna opcija.

S vremenom ste mogli naučiti prilagođavati se drugima kako ne biste postali meta kritike. Kada roditelji koriste sram ili osjećaj krivnje kako bi utjecali na ponašanje djeteta, kritiziranje može postati način kontrole.

Problem je u tome što se takva navika može zadržati i u odrasloj dobi. Možda i dalje prešućujete svoje mišljenje, skrivate interese ili mijenjate ponašanje ovisno o društvu, čak i kada vas nitko zapravo ne osuđuje.

Takvo prilagođavanje može otežati stvaranje bliskih odnosa jer drugima ne dopuštate da upoznaju vašu stvarnu osobnost. Strah od osude tako vas može udaljiti upravo od ljudi koji bi vas prihvatili onakvima kakvi jeste.

Lakše tolerirate kritiziranje u vezama

Odnosi koje gledamo i doživljavamo tijekom odrastanja često utječu na ono što ćemo kasnije smatrati normalnim. Ako ste odrasli uz mnogo kritike i osuđivanja, moguće je da ćete takvo ponašanje teže prepoznati kao problem kod prijatelja ili partnera.

Ljudi koji su odrasli uz vrlo kritične roditelje mogu biti nesigurniji u odnosima i često tražiti potvrdu da ih druga osoba prihvaća. Ponekad se zato nađu okruženi ljudima koji također često kritiziraju, ogovaraju ili osuđuju druge.

Jedan od razloga može biti jednostavno to što im je takvo ponašanje poznato. Ako ste godinama slušali kritike kod kuće, možda vam prijatelj ili partner koji neprestano komentira druge neće odmah djelovati problematično.

To, naravno, ne znači da ćete nužno birati kritične ljude niti da ste odgovorni za tuđe ponašanje. No moguće je da ćete nešto sporije prepoznati stalno osuđivanje, ogovaranje i omalovažavanje kao znak nezdravog odnosa upravo zato što ste na slične obrasce navikli još u djetinjstvu.

Učenje o tome kako izgleda zdrav odnos, u kojem postoje poštovanje, sigurnost i podrška, može pomoći u postavljanju jasnijih granica i pažljivijem odabiru ljudi kojima dopuštate da vam se približe.

Kako se osloboditi tih obrazaca?

Psihoterapeutkinja Joan E. Childs ističe da rad na iskustvima iz djetinjstva može pomoći kod problema koji se pojavljuju u odrasloj dobi, među kojima su manjak samopouzdanja, osjećaj srama i zamjeranje.

"Time vaš odrasli dio osobnosti preuzima brigu o vašem unutarnjem djetetu", objasnila je. "To je iscjeljujuće iskustvo koje vam dopušta da se oslobodite nametnutog srama koji je narušio vaše samopoštovanje."

Čak i ako roditeljska kritika nije uvijek bila izravno usmjerena prema vama, odrastanje u okruženju u kojem se druge neprestano procjenjivalo i osuđivalo moglo je utjecati na način na koji danas doživljavate sebe i ljude oko sebe.

"Svako dijete mora osjećati da je važno. U suprotnom, odrasta s uvjerenjem da ne vrijedi ništa", rekla je Childs. "Godinama ćete tražiti potvrdu vlastite vrijednosti i pokušavati pronaći ljubav u odnosima koji vam je ne mogu pružiti."

Prepoznavanje obrazaca koje ste usvojili u djetinjstvu može biti prvi korak prema njihovu mijenjanju. Bilo kroz terapiju, rad na samopouzdanju ili svjesno postavljanje zdravijih granica u odnosima, moguće je postupno prestati očekivati osudu ondje gdje je nema i osjećati se sigurnije u vlastitim odlukama.