DJECA danas imaju gotovo 11 godina kada ih roditelji prvi put puste da se igraju vani bez nadzora, što je više od godinu dana kasnije nego što je to bio slučaj s generacijom njihovih roditelja. Novo britansko istraživanje pokazuje da odgađanje samostalnosti može utjecati na razvoj djece i njihovu spremnost za polazak u srednju školu, piše Netmums.

Istraživanje o dječjoj igri u Britaniji (British Children’s Play Survey), koje su proveli znanstvenici sa sveučilišta u Exeteru, Stirlingu i Readingu, utvrdilo je da djeca u prosjeku dobivaju dopuštenje za samostalan izlazak s 10,8 godina. Njihovi roditelji i skrbnici tu su slobodu imali već s 9,7 godina. Znanstvenici ističu da zbog toga mnoga djeca propuštaju priliku za postupno razvijanje neovisnosti prije ključnog prijelaza u srednju školu.

Stavovi roditelja i nove brojke

U studiji je sudjelovalo 1974 roditelja i skrbnika djece u dobi od pet do 11 godina. Više od polovice (56%) izjavilo je da bi svoje dijete pustilo samo van u starijoj dobi nego što je to njima bilo dopušteno. Četvrtina bi im slobodu dala u istoj dobi, a 19% bi to učinilo ranije. Posebno se ističe podatak da svaki peti roditelj kaže kako nikada ne bi pustio dijete samo van.

Taj je postotak značajno narastao, sa 6% u istraživanju iz 2020. na 20% u 2025. godini. Istraživači ipak napominju da bi takav odgovor mogao značiti da neki roditelji jednostavno planiraju čekati dok im dijete ne odraste.

Razlike među djecom i manjak igre na ulici

Istraživanje je pokazalo i da se djevojčicama samostalan izlazak dopušta u prosjeku osam mjeseci kasnije nego dječacima. Djeca u Škotskoj tu slobodu dobivaju ranije od ostatka Britanije, u prosjeku s 9,9 godina. Rezultati, koji su objavljeni online u verziji prije službene recenzije, otkrivaju i koliko malo vremena djeca provode u igri na ulicama.

Iako se ukupno igraju oko 3,4 sata dnevno, od čega je 52% na otvorenom, na igru u neposrednoj blizini doma otpada tek 24 minute tjedno.

Rizici odgođene samostalnosti

Prosječna dob od gotovo 11 godina poklapa se s prijelazom iz osnovne u srednju školu, što istraživači smatraju posebno važnim. Oni objašnjavaju da polazak u srednju školu predstavlja "prirodnu gornju granicu", jer se od djece tada očekuje da sama putuju ili koriste javni prijevoz. Ako se s osamostaljivanjem čeka do tog trenutka, djeca ostaju bez prilike da razviju samopouzdanje i vještine potrebne za sigurno kretanje po susjedstvu.

Profesorica Helen Dodd sa Sveučilišta u Exeteru izjavila je da je samostalna igra vani povezana s "manjom tjeskobom, pozitivnijim emocijama i većom fizičkom aktivnošću". Kao moguće razloge za ovaj trend navode se prometne ceste, nedostatak mjesta za igru, sve veća upotreba ekrana i promjena društvenih stavova o tome trebaju li djeca biti sama.

Studija se temelji na izjavama roditelja o njihovim namjerama i ne prati izravno ponašanje djece, pa ne može dati jedinstven odgovor o tome kada je koje dijete spremno za taj korak.

Jedna od majki podijelila je svoje razmišljanje: "Moje troje djece obožava igru vani, ali obično idem s njima. Čak i kad radim, nosim laptop u vrt i borim se s odsjajem na ekranu dok se oni igraju u blizini. Iako su dovoljno stari da žele malo više slobode, prisutnost odrasle osobe jednostavno im je postala normalna.

Spremnost će uvijek ovisiti o djetetu, okruženju i eventualnim dodatnim potrebama. Ipak, ovo me istraživanje potaknulo da se zapitam uskraćujem li svojoj djeci priliku za postupno osamostaljivanje time što sam im uvijek blizu. Ako djeca ne dobiju nimalo slobode do početka srednje škole, kada će je uopće imati priliku vježbati?".