PRIPADNICI generacije Z često ostaju zatečeni kad im roditelji ili bake i djedovi pričaju o svojem djetinjstvu. Ne zato što misle da je njihov odgoj bio loš ili da se nešto radilo pogrešno, već zato što su mnoge stvari koje su nekoć bile normalne danas napuštene, pa i nezamislive, piše YourTango. Evo koje prakse odgoja najviše šokiraju današnju mladež.

Strogi autoritet i vikanje

Roditelji su 70-ih i 80-ih godina bili osjetno stroži prema djeci. Pitajte bilo koga starijeg od 40 godina je li ikada čuo prijetnju: "Dat ću ti ja razlog za plakanje". Odgovor će vjerojatno biti potvrdan. Većina djece tada se nije bojala takvih izjava jer su vikanje i prijetnje bili dio svakodnevice.

Danas takav pristup ne bi bio prihvaćen. Moderni odgoj temelji se na razgovoru i uvažavanju dječjih osjećaja, a fraze poput "Čekaj samo da ti se otac vrati kući" sve su rjeđe.

S vremenom se shvatilo da je blaži pristup učinkovitiji. Ipak, djeci i dalje treba postaviti granice kako, primjerice, ne bi dirala vruću peć ili istrčavala na cestu. Zato je važno pronaći ravnotežu između autoritarnog i potpuno popustljivog odgoja.

Rizične igre i nesigurne igračke

Mnoge igračke iz tog razdoblja bile su opasnije nego što su roditelji bili svjesni. Čak i ako su znali za rizik, možda su vjerovali da se djeca s njim mogu nositi. To se povjerenje često pokazalo neutemeljenim jer su brojne popularne igračke iz 70-ih i 80-ih kasnije povučene iz prodaje zbog sigurnosnih propusta.

Zbog takvih igračaka mnoga su se djeca ozlijedila, a neka su završila i u bolnici. Jedan od najpoznatijih primjera je pikado s oštrim metalnim sterlicama koje su mogle izazvati ozljede. Unatoč tome, većina stručnjaka za odgoj slaže se da je rizična igra na otvorenom važna za dječji razvoj, ali ne u mjeri koja će rezultirati posjetom liječniku.

Pranje usta sapunom

Psovanje ili drsko odgovaranje odraslima nekada se smatralo teškim prijestupom koji se nije tolerirao. Jedna od metoda kažnjavanja bilo je pranje usta sapunom. Ta praksa nije u potpunosti nestala, no puno je rjeđa.

Učinkovitost je upitna, no istraživanje Sveučilišta u Michiganu iz 2010. pokazalo je da ideja "čišćenja prljavih usta" nakon psovke većini ljudi zvuči logično i ne izaziva zgražanje. Ipak, postavlja se pitanje postoje li danas veći odgojni izazovi od dječjeg psovanja.

Zanemarivanje pojaseva i kaciga

Djeca su nekoć normalno koristila bicikle ili role bez kacige i bilo kakvih drugih zaštita, a i vozila su se automobilom bez pojasa, što je djeci često bilo zabavno. Iako je vožnja bez pojasa kao djetetu mogla zvučati uzbudljivo, danas je jasno zašto to roditelji ne dopuštaju - iznimno je opasno.

Isto vrijedi za dječje autosjedalice i kacige za bicikl. Tijekom 70-ih bilo je uobičajeno vidjeti roditelja kako na prednjem sjedalu drži bebu u krilu. Djeci koja su nosila kacige vršnjaci su se često rugali. Opća je suglasnost da su današnji sigurnosni standardi velik napredak, neovisno o iskustvima iz vlastitog djetinjstva.

Veća samostalnost djece

Roditelji su 70-ih i 80-ih imali znatno više povjerenja u svoju djecu, koja su bila puno samostalnija od djece danas. Bilo je normalno da ostaju sami kod kuće ili čak čuvaju mlađu braću i sestre, te su sami odlazili do škole i korisili javni prijevoz.

Današnja djeca sporije sazrijevaju, što nije nužno loše. Treba im dopustiti da što dulje budu djeca, jer djetinjstvo brzo prođe i ne moraju s 10 godina postati "mali odrasli". S druge strane, pripadnici generacije X i stariji milenijalci često pokazuju samopouzdanje i otpornost koji nedostaju mlađim generacijama.

Odlazak u krevet bez večere

Slanje u krevet bez večere bila je još jedna kazna za neposluh. Ako bi dijete bilo drsko ili izbirljivo oko hrane, roditelji bi ga poslali na spavanje. Smatralo se da će ga glad naučiti lekciju. Danas se namjerno uskraćivanje hrane djetetu smatra okrutnim, pa se ta metoda uglavnom napustila. Većina liječnika i odgojnih stručnjaka ne preporučuje takav pristup.

Metoda "isplakivanja" beba

Postoji stara odgojna metoda koja kaže da bebu, dok se uči prespavati noć, treba pustiti da plače. Prema tom pristupu, roditelj ne bi trebao ulaziti u sobu i tješiti dijete kako ono ne bi naučilo koristiti plač za privlačenje pažnje.

To je bila uobičajena praksa 70-ih i 80-ih, no mnogi roditelji je danas odbacuju. Smatraju da je pogrešno ostaviti dijete samo dok je uznemireno. Nemoguće je sa sigurnošću znati je li djetetov plač samo traženje pažnje, a današnji roditelji ne žele riskirati. Zato neće ignorirati plač, za slučaj da djetetu zaista treba pomoć.