NAČIN na koji osoba hoda mogao bi pomoći u ranijem prepoznavanju autizma, ističe australska stručnjakinja za mentalno zdravlje. Ova spoznaja mogla bi značajno olakšati dijagnostiku, osobito kod djece, jer se temelji na objektivnom promatranju, za razliku od postojećih metoda koje nisu isključivo temeljene na procjeni ponašanja i razvojnih obrazaca.

Profesorica Nicole Rinehart, klinička psihologinja s više od 20 godina iskustva, objašnjava da je "neuobičajen način hodanja" sada službeno prepoznat kao jedan od dijagnostičkih pokazatelja autizma u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5). To je važan pomak jer za autizam još uvijek ne postoji medicinski test poput analize krvi ili magnetske rezonancije.

Prema riječima profesorice Rinehart, razlike u hodu povezane su s razvojem mozga, osobito u dijelovima zaduženima za kretanje, bazalnim ganglijima i malom mozgu. Bazalni gangliji upravljaju pokretima i osiguravaju njihovu glatkoću, dok mali mozak održava ravnotežu koristeći informacije iz uha, očiju i mišića. Ako ti dijelovi mozga imaju određena odstupanja u funkcioniranju, mogu se pojaviti specifični obrasci hoda.

Kako prepoznati hod povezan s autizmom?

Neki od najočitijih znakova uključuju hodanje na prstima, hod s unutarnje strane stopala ili s vanjske strane. No kod osoba s blažim oblikom autizma te su razlike često suptilnije.

"Studije koje pokrivaju više od 30 godina istraživanja pokazale su da su ti obrasci kretanja uglavnom sporiji, koraci su širi, a prijelazi između koraka traju duže nego kod djece tipičnog razvoja", navodi profesorica Rinehart. Dodaje i da se ti obrasci zadržavaju kroz život, a s godinama mogu postati još izraženiji.

Kada je potreban tretman?

Stručnjaci vjeruju da bi ovakvi uzorci hoda mogli postati korisni alati za ranu i precizniju dijagnostiku autizma, pogotovo kod male djece. No profesorica Rinehart naglašava kako liječenje ili terapija nije uvijek potrebna. Intervencija se preporučuje samo ako način hoda ometa svakodnevno funkcioniranje, povećava rizik od padova ili sprječava sudjelovanje u tjelesnim aktivnostima.

U tim slučajevima najčešće se preporučuje fizikalna i radna terapija za poboljšanje ravnoteže, jačanje mišića i koordinaciju. U težim slučajevima koriste se ortopedska pomagala, gips ili, rijetko, operativni zahvati. Kad je riječ o djeci, Rinehart ističe da terapija ne mora biti strogo medicinska. Aktivnosti poput sporta i plesa mogu biti iznimno korisne.

"Programi koji uključuju kretanje tijekom školskog dana pomažu djeci s autizmom da razvijaju motoričke vještine zajedno s vršnjacima. Tako im omogućujemo da bolje upravljaju svojim pokretima, umjesto da različitosti u načinu hoda smatramo nečim što zahtijeva korekciju", ističe Rinehart.

Sve više djece dobiva dijagnozu

Prema podacima američkog Centra za nadzor i prevenciju bolesti (CDC), broj djece s dijagnosticiranim autizmom znatno raste. Dok su 1960-ih i 1970-ih procjene govorile o jednom djetetu na 5000, 2022. godine jedno od 31 djeteta do osme godine života imalo je dijagnozu autizma.

Ovaj porast djelomično se objašnjava boljim dijagnostičkim alatima, većom sviješću u društvu i lakšim pristupom uslugama. No neki znanstvenici istražuju i moguće utjecaje prehrane te okolišnih čimbenika.

Iako prosječna dob postavljanja dijagnoze iznosi oko pet godina, mnogi roditelji prve znakove primijete već u drugoj godini djetetova života. Zbog toga je rano prepoznavanje, uključujući i način hoda, sve važnije u procesu dijagnosticiranja i podrške.