ODRASTANJE je teško, a današnji tinejdžeri suočavaju se s pritiscima koji su prethodnim generacijama bili nezamislivi, ponajviše zbog utjecaja društvenih mreža. Psiholozi upozoravaju da brojni izazovi s kojima se mladi susreću mogu ozbiljno narušiti njihovoj sreći i dobrobiti.

Adolescencija je razvojno razdoblje u kojem mladi pokušavaju odgovoriti na pitanje tko su, objašnjava za HuffPost psiholog Michael Wetter. Loša ocjena, odbijanje u društvu ili prekid veze stoga im ne djeluju samo kao razočaranje, već i kao dokaz da s njima nešto nije u redu. To s vremenom može dovesti do anksioznosti, perfekcionizma, srama, depresije i kronične samokritičnosti.

Loše ocjene, prekidi i društveno odbacivanje samo su neki od okidača koji mogu uzrokovati pad osjećaja sreće. U nastavku pročitajte što psiholozi izdvajaju kao najštetnije faktore za sreću tinejdžera i kako im možete pomoći.

Ovisnost o potvrdi drugih

Vezanje vlastite vrijednosti uz vanjsku potvrdu česta je pojava kod tinejdžera i može biti iznimno štetno za njihovu dobrobit, objašnjava Aida Shahnazarian, terapeutkinja u klinici Teen Tree koja se bavi mentalnim zdravljem adolescenata.

"Jedna od najvećih stvari koja može naštetiti sreći tinejdžera je osjećaj da njihova vrijednost ovisi o odobravanju drugih", rekla je Shahnazarian. "Tinejdžeri neprestano primaju poruke o tome kakvi bi trebali biti, kako bi trebali izgledati i što bi trebali postići."

Situaciju pogoršava to što pritisak dolazi sa svih strana: s društvenih mreža, iz škole, od vršnjaka, kroz sport i obiteljska očekivanja.

"Posebno je štetno kada tinejdžeri počnu vjerovati da vrijede samo ako imaju dobre ocjene, izgledaju na određeni način, ako su pozvani u društvo, ako su u nečemu izvrsni ili ako čine druge ponosnima", dodala je Shahnazarian. "Kada se djetetova slika o sebi gradi na vanjskoj potvrdi, njegova sreća postaje vrlo nestabilna."

Roditelji i drugi odrasli mogu pomoći tako da svjesno biraju što će pohvaliti. Umjesto da se fokusiraju samo na postignuća, Shahnazarian savjetuje da primijete vrline poput ljubaznosti, hrabrosti, iskrenosti, truda, znatiželje i otpornosti.

Negativni obrasci razmišljanja

Jerry Weichman, klinički psiholog specijaliziran za mentalno zdravlje adolescenata, kaže da je glavni krivac koji tinejdžerima krade sreću - negativnost.

"Često vidim da djeca usvoje negativnost kao naviku negdje u osnovnoj školi. Sve počne tako što pronađu jednu stvar ili osobu koja im se ne sviđa, a zatim se ta negativnost počne prelijevati na sve ostale aspekte njihova života", objasnio je Weichman.

Dugotrajna navika negativnog razmišljanja može narušiti samopouzdanje, dodaje Weichman, koji je u proteklih 27 godina radio s više od 7000 mladih. Kada tinejdžeri rutinski sve promatraju negativno, a zatim i sebe gledaju kroz tu prizmu, njihovo samopoštovanje pada, a anksioznost raste.

"Ako se fokusiramo na negativnosti, što ja nazivam 'negativnim naočalama', to je sve što upijamo i to na kraju određuje kako se osjećamo", rekao je Weichman.

Jedan od načina da im pomognete jest da ih usmjerite na činjenicu da u svakoj osobi i situaciji postoji nešto pozitivno. "Možda postoji deset negativnih stvari i samo jedna ili dvije pozitivne, ali to nije važno. Ako možemo prepoznati i zadržati te dvije pozitivne stvari, to ima dubok utjecaj na naše raspoloženje", kaže Weichman.

Umanjivanje osjećaja

Još jedna prijetnja dobrobiti tinejdžera jest stalno umanjivanje njihovih osjećaja. Nicholette Leanza, terapeutkinja u ustanovi LifeStance Health, kaže da je obiteljska dinamika u kojoj se djetetovi osjećaji odbacuju, ismijavaju ili kritiziraju jedna od najštetnijih pojava s kojima se susreće u praksi.

"Primjerice, tinejdžer može biti jako uzrujan zbog prekida, a roditelji mu mogu reći: 'Preboljet ćeš to' ili 'Niste ni bili dugo zajedno, nemaš razloga biti tužan'", objasnila je Leanza. "Takve reakcije djetetu šalju poruku da ne bi trebalo osjećati tugu, iako je doista povrijeđeno."

Slično se događa i kada tinejdžer nešto ne želi učiniti, a roditelj mu odgovori: "Nije važno što ti misliš, napravit ćeš kako ja kažem."

Adolescencija je razdoblje u kojem mladi pokušavaju shvatiti tko su i kako se osjećaju. Kada roditelji njihove emocije stalno ignoriraju, umanjuju ili osuđuju, tinejdžeri mogu početi sumnjati u vlastite osjećaje i prosudbe. Zbog toga im može postati teže prepoznati što osjećaju i vjerovati vlastitim reakcijama. "To može znatno utjecati na njihovo samopouzdanje jer s vremenom usvajaju negativne poruke koje dobivaju", rekla je Leanza.

Umjesto da odbacuju djetetove osjećaje, roditelji bi ih trebali pokušati uvažiti, čak i kada se ne slažu s njegovom reakcijom. Uvažavanje ne znači slaganje. "To može biti jednostavna rečenica poput: 'Razumijem zašto se tako osjećaš'", kaže Leanza. "Takva mala promjena može napraviti veliku razliku jer se tinejdžer tada osjeća cijenjeno, saslušano i voljeno."

Fiksni mentalni sklop

Sigurno ste čuli svog tinejdžera kako kaže nešto poput: "Jednostavno nisam sportski tip" ili "Nikada neću proći matematiku".

Takve misli dio su "fiksnog mentalnog sklopa", kaže Andrew Levey, terapeut specijaliziran za rad s mladima. To može biti vrlo štetno za dugoročnu sreću jer se fiksni mentalni sklop temelji na ideji da su sposobnosti nepromjenjive.

"Zbog takvog razmišljanja izazovi djeluju trajno, a ne privremeno", objasnio je Levey. "Umjesto da neuspjeh vide kao nužan dio učenja, tinejdžeri s fiksnim mentalnim sklopom mogu povjerovati da s njima nešto temeljno nije u redu. To im narušava samopouzdanje i čini ih manje spremnima na isprobavanje novih stvari jer očekuju neuspjeh."

Fiksni mentalni sklop može pojačati anksioznost ili depresiju. Kada mladi vjeruju da se ne mogu promijeniti, teške emocije počinju doživljavati kao trajno stanje. Jedan od načina borbe protiv toga je korištenje riječi "još". "Riječ 'još' podsjeća mlade da se vještine razvijaju vježbom, a ne da su nešto s čime se jednostavno rodiš", objasnio je Levey.

Roditelji mogu pomoći tako da ih podsjete da sreća ne dolazi iz savršenstva iz prvog pokušaja. Neuspjesi ne definiraju tko je tinejdžer danas, a što je još važnije, ne definiraju tko će postati.

Stalno uspoređivanje s drugima

Bez obzira na godine, uspoređivanje s drugima gotovo je neizbježno, osobito uz širenje društvenih mreža. No, tijekom osjetljivih tinejdžerskih godina, ova navika može biti posebno opasna.

"Mnogi tinejdžeri počnu vjerovati da su dovoljno dobri samo ako izgledaju ili postižu rezultate kao i svi ostali", rekla je Fatema Harianawala, licencirana savjetnica. "Neprestano uspoređivanje može dovesti do niskog samopoštovanja, anksioznosti, depresije i straha od neuspjeha."

Najbolji način borbe protiv toga je pomoći tinejdžerima da izgrade snažan osjećaj vlastite vrijednosti koji dolazi iznutra, dodala je Harianawala. Roditelji u tome mogu pomoći poticanjem otvorenih razgovora, hvaljenjem truda umjesto savršenstva i podsjećanjem da je svačiji put drugačiji.

Na taj način roditelji pomažu djeci da izgrade zdravo samopouzdanje i otpornost. "Kada se tinejdžeri kod kuće osjećaju saslušano, prihvaćeno i podržano, puno je vjerojatnije da će razviti snažan osjećaj vlastite vrijednosti", rekla je Harianawala. "Tada uče da su cijenjeni zbog onoga što jesu, a ne samo zbog onoga što postižu, što im pomaže da grade zdravije odnose i s više samopouzdanja se suočavaju sa životnim izazovima."