SVE VIŠE djece i odraslih dobiva dijagnozu ADHD-a ili autizma, a posljednjih godina sve se češće postavlja pitanje jesu li ta neurorazvojna stanja doista postala češća ili ih danas jednostavno bolje prepoznajemo. Sličan trend vidljiv je i u Hrvatskoj, gdje je broj evidentiranih osoba s poremećajem iz spektra autizma danas gotovo četiri puta veći nego prije deset godina.

Novo neovisno izvješće naručeno za potrebe zdravstvenog sustava u Engleskoj pokušava odgovoriti upravo na pitanje što stoji iza velikog rasta broja dijagnoza i potražnje za stručnim procjenama.

Dosadašnji nalazi pokazuju zanimljiv nesrazmjer. Broj dijagnoza, uputnica i osoba koje traže procjenu snažno raste, dok populacijska istraživanja zasad ne pokazuju usporediv rast učestalosti ADHD-a i autizma u općoj populaciji. Autori zato upozoravaju da se broj postavljenih dijagnoza ne smije automatski poistovjetiti s time koliko je neko stanje doista često u populaciji.

I u Hrvatskoj gotovo četiri puta više evidentiranih osoba s autizmom

Hrvatski podaci pokazuju koliko se broj evidentiranih osoba promijenio posljednjih godina. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz travnja 2026., u Registru osoba s invaliditetom evidentirane su 7384 osobe s poremećajem iz spektra autizma, od kojih su 5641 muškarci, a 1743 žene.

Prije deset godina brojke su bile znatno manje. U Registru je 2016. bilo evidentirano 1925 osoba s dijagnosticiranim autizmom, od kojih su 1257, odnosno 65 posto, bila djeca. Godinu dana poslije evidentirano ih je 2226.

Usporede li se podaci iz 2016. i 2026., broj evidentiranih osoba povećao se za gotovo četiri puta.

No to ne znači da je autizam u Hrvatskoj u deset godina postao četiri puta češći. HZJZ navodi da uzrok povećanja broja utvrđenih dijagnoza nije jednoznačno utvrđen. Kao moguća objašnjenja navode veću osviještenost o autizmu, poboljšanje dijagnostičkih postupaka te promjene dijagnostičkih kriterija zbog kojih veći broj ljudi zadovoljava kriterije za postavljanje dijagnoze. Upravo je to vrlo slično pitanju kojim se sada bave britanski stručnjaci.

Što pokazuje novo izvješće?

Neovisno izvješće odnosi se na Englesku i zasad je preliminarno. Stručni tim istražuje što stoji iza trendova povezanih s ADHD-om, autizmom i mentalnim zdravljem te zašto zdravstveni sustav bilježi tako velik rast potražnje za procjenama i pomoći.

Pritisak na sustav posebno je vidljiv kod ADHD-a. Broj djece i mladih koji su čekali procjenu ADHD-a u službama za mentalno zdravlje povećao se s oko 21.000 u travnju 2019. na približno 270.000 u prosincu 2025. godine. Dijagnoze su također snažno porasle, osobito među adolescenticama i mladim ženama.

Istodobno, najbolja dostupna populacijska istraživanja pokazuju mnogo stabilniju sliku. Procjene na koje se poziva britanski NICE govore o ADHD-u kod približno pet posto djece i mladih te dva do tri posto odraslih. Prema zasad dostupnim podacima, nema dokaza o dramatičnom porastu njegove učestalosti u općoj populaciji tijekom posljednjih desetljeća.

Slično je i s autizmom

Kod autizma stručnjaci primjećuju sličan obrazac. Broj službenih dijagnoza i ljudi koji se sami prepoznaju kao autistične osobe snažno se povećao, ali populacijska istraživanja pokazuju mnogo stabilniju učestalost.

Među odraslima u Engleskoj procijenjena učestalost autizma iznosila je oko jedan posto 2007., 0.7 posto 2014. te 0.9 posto 2023./2024. godine. Autori izvješća naglašavaju da ti podaci imaju ograničenja i da ih treba oprezno tumačiti, ali zasad ne upućuju na dramatično povećanje učestalosti autizma u općoj populaciji.

Istodobno se autizam danas mnogo češće prepoznaje među skupinama koje su u prošlosti lakše prolazile bez dijagnoze, osobito među djevojkama i ženama te osobama bez intelektualnih teškoća.

Što su ADHD i autizam?

ADHD, odnosno poremećaj aktivnosti i pažnje, neurorazvojni je poremećaj čija obilježja mogu uključivati teškoće s održavanjem pažnje, hiperaktivnost i impulzivnost. Simptomi i njihov intenzitet razlikuju se od osobe do osobe.

Poremećaj iz spektra autizma također je neurorazvojni poremećaj, a može utjecati na način na koji osoba komunicira, ostvaruje društvene odnose i doživljava svijet oko sebe. Prema HZJZ-u, obilježavaju ga teškoće u socijalnoj komunikaciji i interakciji te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti. Riječ je o spektru pa se obilježja mogu pojavljivati na različite načine i različitim intenzitetom.

Kod djece se znakovi mogu uočiti već u ranoj dobi, no pojedinačno ponašanje samo po sebi nije dovoljno za zaključak da dijete ima autizam. Dijagnozu postavlja stručni tim.

Zašto onda raste broj dijagnoza?

Britanski stručnjaci upozoravaju da ne postoji jedno jednostavno objašnjenje. Dio povećanja vjerojatno proizlazi iz boljeg prepoznavanja ljudi koji su u prošlosti ostajali bez dijagnoze. To se posebno odnosi na djevojke i žene te osobe čije teškoće nisu odgovarale nekadašnjoj predodžbi o tome kako autizam ili ADHD "izgledaju".

Promijenila se i svijest javnosti. Roditelji danas znaju više o mogućim znakovima kod djece, odrasli ih lakše prepoznaju kod sebe, a o ADHD-u i autizmu mnogo se otvorenije govori nego prije nekoliko desetljeća.

Tijekom vremena mijenjali su se i dijagnostički kriteriji te način na koji stručnjaci prepoznaju ova stanja. Važnu ulogu može imati i sam sustav jer dijagnoza u nekim situacijama omogućuje pristup dodatnoj obrazovnoj, zdravstvenoj ili drugoj podršci.

Zanimljivo je da HZJZ za Hrvatsku navodi vrlo slična moguća objašnjenja rasta broja evidentiranih osoba s autizmom: veću osviještenost, poboljšanje dijagnostičkih postupaka i promjene dijagnostičkih kriterija.

Rast dijagnoza ne znači nužno i jednak rast učestalosti

To je ujedno i najvažniji zaključak dosadašnjih podataka. Činjenica da danas mnogo više ljudi ima dijagnozu autizma ili ADHD-a ne dokazuje sama po sebi da su ta stanja postala jednako toliko češća.

S druge strane, to ne znači ni da su nove dijagnoze nepotrebne ili pogrešne. Stručnjaci smatraju da istodobno može djelovati više čimbenika: bolje prepoznavanje osoba koje su prije ostajale bez dijagnoze, promjene u traženju pomoći, veća osviještenost, promjene dijagnostičke prakse i način na koji je organiziran pristup podršci.

Britansko izvješće zato zasad ne donosi konačan odgovor. Slijede dodatne analize kojima bi se trebalo preciznije utvrditi što stoji iza naglog povećanja broja dijagnoza i, možda još važnije, kako osigurati da ljudi kojima je pomoć potrebna do nje dođu na vrijeme.