BITI samohrani roditelj teška je zadaća, ne zato što se kao samohrana majka ili otac osjećate rastrgano u svojim obavezama.

 

Osjećate se usamljeno u nadanju da će netko drugi, barem dio dana, preuzeti vaše obaveze, fizičke, psihičke, financijske.... 

 

To je tek dio svakodnevnih borbi koje vode samohrani roditelji, ne samo sa svojom djecom i naporima da svoju obitelj držite na kupu, već im u svemu tome malo odmaže i društvo.

 

Društvo koje ponekad zna biti toliko nerazumno, zbog čega se mnogi samohrani roditelji, već nakon nekog vremena prestanu opravdavati i objašnjavati iako bi najradije, vjerojatno, na sav glas vikali: "Prestanite, nemate pojma kako je to biti samohrani roditelj!" 

 

I to zato što ljudi obično misle da su upravo njihovi problemi i njihove borbe najveći te da biti samohrani roditelj i nije neki poseban problem, što mnogi kažu nekim svojim komentarima koje će svakog samohranog roditelja poprilično dotući. 

 

 

"Pa i mog muža često nema jer je stalno negdje na putu. Blago tebi, tvoj muž barem plaća alimentaciju, a ne vidiš ga. Zašto pričaš da si samohrana mama, ako to dijete ima tatu kojeg viđa i slično..." 

 

I baš vam zato samohrane mame, ali i tate, poručuju: 

 

Kako objasniti ljudima da samohrano roditeljstvo, kada se o svemu brineš sam, nije isto kao kada vam suprug na dulje vrijeme zbog posla, ili nekog drugog razloga, ne živi s vama. 

 

Javlja li vam se vaš muž i pita li vas kako su svi? Šalje li vam muž novce? Brine li vaš muž, pa makar i na daljinu, o stvarima o kojima vi kao žena i majka nemate puno veze? 

 

E, u tome je razlika, jer se od samohranog roditelja očekuje da će činiti sve, bez da ga itko barem utješno pita kako je.  

 

 

Čudno je kako su ljudi empatični kada treba nešto reći, ali ne i kada treba nešto napraviti. Primjerice, ako nekim novim poznanicima kažete da ste samohrani roditelj, svi će vas odmah na glas početi žaliti, ali čudno, nikome neće pasti na pamet da vas iskreno pita mogu li oni ikako pomoći.

 

 

Samohranim roditeljima nitko ne treba pojašnjavati da je njihov "posao" težak. To jako dobro znaju i sami i zato ih, umjesto tugaljivog izraza lica, radije otvoreno pitajte treba li im sada možda malo pričuvati dijete, treba li im riješiti neki problem ili tek skoknuti do dućana. To je podrška koja njima najviše nedostaje. 

 

 

 

Nekako se već ukorijenio neki panični strah udanih žena da bi im upravo samohrane majke mogle ukrasti muža jer one djeluju tako samosvjesno, one su žene s iskustvom, žene koje već dugo nisu bile s muškarcem, a muškima baš takve žene trebaju. Razmišljanje krivo kao kuća, posebno ako pitate baš te samohrane mame, jer bi one u takvom slučaju vjerojatno više poželjele, ne vašeg muža, nego vas - još jednu ženu od koje bi imale puno više koristi u životu nego od tuđeg muža. 

 

 

Čemu takvo pitanje uopće? Naravno da nedostaje, osim ako je bio baš toliko štetan za njih. Ali da - samohrane mame itekako su svjesne, ne samo da se moraju duplo više potruditi oko svoje djece, već i to da će se svakodnevno osjećati pomalo krivima jer su svoju djecu uopće dovele do takve situacije. Zato umjesto pametovanja o onoj drugoj strani koje nema, radije svakoj samohranoj mami čestitajte i dajte im podršku, da postanu ponosnije na sve što rade. One zaista daju sve od sebe da od jedne osobe djetetu pruže dvije. 

 

 

Ako ste samohrani roditelj znači li to da ste u dubini duše svi vi isti? Da su svi oni jednako ogorčeni, jednako "uništeni", nesposobni za zadržati partnera ili nesposobni odabrati pravog? Da su nakon razvoda svi jednako nesretni? 

 

 

Ne, svaka samohrana mama baš kao i svaka takva priča, razlikuje se baš kao što se razlikuju djeca i ljudi sami. Zato ne osuđujte, ne zaključujte, već pitajte otvoreno ako vas baš toliko zanima. Samohranom roditelju ionako je već dovoljno teško da im se život još dodatno opterećuje susjedskim tračevima i na prečac donesenim zaključcima. 

 

 

"Oh, nemoj to nju ni pitati vidiš da ni ona nije uspjela!" - ima li neka gora i lažnija rečenica od ove, kada se pokrene priča o nečijoj svađi ili razvodu. 

 

Zapravo, ako netko zaista zna o onim lijepim stranama braka, ružnim stranama u tom odnosu, razlozima zašto je bolje biti sam nego s nekim, o svemu tome samohrani roditelj ipak ima malo više iskustva. Uostalom, teza da nekome "nije uspjelo" može vam biti dokaz da je upravo zbog toga baš samohrani roditelj vrlo dobra osoba za bračne savjete. 

 

 

Ponos, osjećaj da ne želite smetati, krivnja, jer imate osjećaj da tu pomoć zaista trebate... Sve su to zapravo usamljeni vapaji kojima samohrani roditelj želi pomoć sa strane, ali će to baš zato tako rijetko prevaliti preko svojih usta. 

 

 

 

Još nekoga kao onog koji je bio tu, a više nije, i još k tome nekoga tko treba jednako dobro prihvatiti i njih i dijete? Oprostite što za to mnogi roditelji jednostavno nemaju hrabrosti. 

 

 

Ne samo zato što se boje, već zato što je nakon nekog vremena pomalo teško opet se priviknuti na činjenicu da ćete za sve morati pitati i tuđe mišljenje. 

 

Zato su samohrani roditelj, ma koliko god žudjeli za onom drugom stranom, koja bi im mogla tako jako olakšati život, zapravo najčešće sami. I sami othranjuju svoju obitelj.