CHELSEA je u finalu Europa lige pobijedio Arsenal 4:1, a Maurizio Sarri ima prvi trofej u trenerskoj karijeri. Malo sreće i spretnosti u krucijalnim trenucima te igrač više cijelu utakmicu bili su ključevi Chelseajeve pobjede.

Faca menadžera Arsenala Unaija Emerya nakon primljenih golova, kombinacija nevjerice i bijesa, neodoljivo podsjeća na reakcije na Camp Nouu kada je od Barcelone izgubio 6:1 i upisao jedno od najgorih i najbizarnijih ispadanja u povijesti europskog nogometa. Emery je vrhunski trener, koji je u stanju savršeno pripremiti utakmicu, čak i prepoznati kako može ostvariti prednost, ali će uvijek radije čekati da mu suparnik pokloni otvaranje puta do kralja umjesto da ga on sam izgradi. Tako je bilo u svim njegovim finalima sa Sevillom. Po zakonu brojeva, moglo se očekivati da će takav pristup kad-tad završiti sasvim drugačijim scenarijem.

Ovaj poraz ne boli sam po sebi. On ujedno znači i da će Arsenal prvi put u 20 godina i treću sezonu zaredom propustiti Ligu prvaka. A to znači samo jedno - Arsenal je definitivno ispao iz uskog kruga sedam ili osam najvećih i najmoćnijih svjetskih klubova te je sve manje glamurozna sredina za velika imena. Hoće li put nazad u elitu tražiti iskrcavanjem velike love i naglim pojačavanjem, ili sistemskim otkrivanjem i afirmiranjem mladog talenta, ostaje tek za vidjeti. Ali pred njima je golem posao. Europska finala u pravilu, koliko god to nepošteno bilo jer se u takvom diskursu zanemaruje timski kontekst, rađaju velike junake i antijunake. Tako je bilo i u Bakuu. 

Najbolja mantinela svijeta 

Mesut Özil već godinama igra na staroj slavi. Jedna od najplemenitijih desetki svoje generacije češće je grozna nego prosječna na terenu, a u utakmicama u kojima Arsenal nema luksuz posjedovanja slabe karike on je tip za kojeg jednostavno nema mjesta na terenu. Bilo je bolno gledati kolikim žarom Aubameyang i Lacazette pritišću stopere Chelseaja samo da bi presing pucao točno u onoj zoni koju bi Özil lijenim korakom prekasno zatvorio. Ali to mu ionako nikad nije bio forte; ono u čemu je definitivno zakazao je bila igra u napadu. Iako su Luiz i Christensen igrali protiv dva napadača, bez ikakve zadrške mogli su ih pratiti bez osiguranja leđa zbog izrazito pasivne igre anemičnog Nijemca. Niti se nudio kao opcija za povratni pas, niti je koristio njihove hrabre izlaske kako bi potražio loptu u dubinu terena. Ako je Rikard III. bio spreman dati kraljevstvo za konja koji može trčati cijeli dan, onda bi Emery dao isto za barem nekoliko sprinteva svog vizionara koji mogu u potpunosti promijeniti dinamiku Arsenalovog napada. Za one slabije upućene, radi se o čovjeku koji zarađuje 350 tisuća funti tjedno, što je 100 tisuća više od Kevina de Bruynea.

S druge strane, Giroud je nakon prilično tihe ligaške sezone, baš kao na Svjetskom prvenstvu, pokazao koliko može biti iskoristiv u pravim okolnostima. On je vjerojatno najbolja mantinela na svijetu, čovjek koji može zadržati te brzo i precizno proslijediti loptu u for bilo kojim dijelom tijela u bilo kojem smjeru. Nije nimalo čudno da igrači koji rade razliku u završnici, poput Hazarda i Griezmanna, funkcioniraju najbolje baš s njim u paru. Od njega možda nećete viđati jako atraktivne poteze, ali njegovo razumijevanje prostora i sposobnost da otvori pukotine kroz koju neki od genijalnih suigrača može proći nema puno igrača na svijetu. Özil i Giroud. Jedan je brutalno talentiran, tehnički dotjeran i nevjerojatno lijen, a drugi rudari cijelu utakmicu i čini suigrače boljima nego sebe. Negdje u tom kontrastu sigurno se krije i motivacijska poruka koju je ovo finale dalo nogometu. 

Najgore prvo poluvrijeme ikad 

Prvo poluvrijeme ovog finala bilo je jedno od taktički i estetski najnezanimljivijih europskih finala koje smo imali prilike vidjeti posljednjih godina. Čudan ambijent i neispunjen glomazni stadion na momente su odavali dojam kao da su se Chelsea i Arsenal našli početkom kolovoza na Floridi kako bi odigrali prijateljsku utakmicu prije početka sezone. Agresivni pritisak na suparničke veznjake obje ekipe imao je za posljedicu direktno izbjegavanje bilo kakve igre u sredini terena i isključivu orijentiranost na bočne pozicije, uglavnom od Arsenala, te dubinske ili duge lopte kojima je Chelsea tražio svoj prednji red. Postavka u kojoj je Chelsea u svakom trenutku napada iza lopte držao sedam ili osam igrača, pri čemu je Kante jedini veznjak s navikom dodavanja u završnicu, imala je primarni interes zaštititi se od kontranapada. Kovačić je ponovno bio - Kovačić. Nedefiniran u pozicijskoj igri, prečesto je nepotrebno gušio Hazarda dovlačeći mu dodatne braniče u blok. S druge strane, kada se teren otvorio u oba pravca, pokazao je kako u duelu i driblingu nema puno veznih igrača koji mogu biti bolji od njega. Arsenal je, s druge strane, neprestano imao dva igrača viška u zadnjoj liniji što mu je na momente bolno očito oduzimalo igrača na nekom drugom, aktivnijem dijelu terena. Nije to nikakva naročita pogreška Sarrija ili Emeryja. Obojica su htjeli ubiti utakmicu i obojica su uspjeli u toj namjeri.

Trebale bi se odigrati pune dvije utakmice kako bi svaka od ekipa zabila gol shodno svojoj igri i kreiranim šansama u prvom dijelu. 

Arsenal je bio smisleniji, ali nedovoljno hrabar

Arsenal je, za razliku od svojih gradskih rivala, ipak pokazao barem jedan sustavan način dolaska u završnicu. Aubameyang i Lacazette uspijevali su odličnom igrom bez lopte natjerati Chelseajeve bekove da se spoje sa stoperima ne bi li ih duplirali u najopasnijoj zoni. To je Arsenalu otvaralo veliki prostor na bokovima, posebno Kolašincu koji se desetak puta našao u situaciji za centaršut ili pas u zadnjoj trećini terena. Nevjerojatna je bila količina konfuzije na liniji između beka, bočnog veznog igrača i krila Chelseaja oko toga tko treba pratiti Arsenalove bekove i tek ih je konzervativna odluka Topnika da napade završavaju s maksimalno tri igrača spasila od toga da u prvom poluvremenu ne prime gol, ili dva, koji bi utakmicu odveo u paralelni svemir.