Foto: Hina, Index

NIJE dvojbeno da Zoran Milanović ne može nešto pretjerano pohvalnog reći o svom premijerskom mandatu. Kao prvo, BDP države će se početi dizati tek u ovoj, izbornoj godini i to po stopi da ćemo na razinu od prije krize doći negdje kada razvijene države budu imale stalne misije za Marsu.

Nadalje, ispunio je Vladu osobnim prijateljima od kojih neki definitivno nemaju veze s upravljanjem ministarstvima. Par njih, poput Siniše Varge, već može prijaviti i boravište na adresi Povjerenstva za sukob interesa. Za razne agencije, kako smo nedavno vidjeli oko Agencije za zaštitu osobnih podataka, predložio je dužnosnike za koje nitko nema pojma po kojim kriterijima su tamo došli.

Socijalna komunikacija mu je u razini dorskog stupa: za poplava u Gunji spominje svoj poplavljeni dnevni boravak, a nedavno ženi koja se žali da se ne može zaposliti bez političke veze – predlaže da se aktivira u politici.

Dodatno, kada Milanović drži javni govor, čak ni oni okićeni akademskim titulama ne uspijevaju sve posložiti bez udžbenika logike, rječnika latinskog i po mogućnosti instaliranog snažnog programa za matematičke operacije, kako bi uspjeli slijediti premijerovu logiku.

Sam Milanović je rekao da u diplomaciji nije uspio – i vidi se zašto. Zorana Milanovića treba kao veleposlanika poslati isključivo u državu s kojom želite zaratiti.

HDZ u bijegu od sučeljavanja

Zoran Milanović je premijer kojeg u televizijskom sučeljavanju svaki prosječan oporbenjak može ne samo nadigrati, već i verbalno „iscipelariti“, obrisati s njime pod i na kraju iznad njega popiti bocu klingonskog krvavog vina. Dovoljno je uostalom citirati, red po red, neispunjene stavke Plana 21 Kukuriku koalicije – na barem pola jednostavno se ne može dati smisleni odgovor zašto nisu ispunjene.

Međutim, šef oporbe i potencijalni budući premijer, Tomislav Karamarko, odbija sučeljavanje sa Zoranom Milanovićem! Novinar  Aleksandar Stanković pozvao je naime Karamarka i Milanovića da se sučele u njegovoj emisiji „Nedjeljom u 2“. Iz SDP-a su poručili da će Milanović rado prihvatiti Stankovićev poziv, ali šef HDZ-a sučeljavanje nastavlja izbjegavati. Kažu iz HDZ-a: „"Poručujemo Zoranu Milanoviću da se u ovom trenutku sučeljava s nezaposlenima, blokiranima, ovršenima, obespravljenima  i svima onima kojima je njegova Vlada život učinila nesnošljivim. Mnogi od njih dali su mu mandat da rješava probleme, a on bi, umjesto toga, raspirivao atmosferu obračuna.“

Atmosfera obračuna? Razgovor dvojice političara pred kamerama je atmosfera obračuna? Zasigurno tih sat vremena nedjeljom premijer nema nekog pametnijeg posla, a ni šef oporbe, koji bi volio postati kalif umjesto kalifa, da citiram Iznoguda. Hrvatski građani bi zasigurno voljeli vidjeti što svaki od njih dvojice ima reći i kakvi su im argumenti.

Da li su naslijeđeni problemi od Sanaderove Vlade stvarno toliko da se u tri godine nije moglo napraviti skoro ništa? Da li zaista treba toliko blokiranih građana ili šef oporbe ima neke pametne ideje, recimo o neoporezivim mikrobiznisima? Da li treba raditi na oprostu dugova građana, ali da li tu spadaju i računi za skupe mobitele?

Zanimalo bi nas recimo i zašto SDP nije napravio nikakav preustroj jedinica totalnog uhljebljenja – županija, a zašto HDZ ne želi i ne planira napraviti nikakav njihov preustroj ako dođe na vlast. Ima tu sto pitanja i sto odgovora. I uopće nisu nevažni.

Tajnovitost oporbe

Što se uopće krije iz ovakve tajnovitosti hrvatske oporbe? Nespremnosti na obično televizijsko sučeljavanje? A televizijska sučeljavanja uopće nisu loša – ta moguće je da je sučeljavanje bilo upravo ono što je donijelo pobjedu Kolindi Grabar Kitarović, jer se za istih počelo primjećivati ono što se nedavno jasno pokazalo – Ivo Josipović je bio prazna priča.

U normalnoj demokraciji oporba jedva čeka da dođe u mogućnost duela s vlašću – kako bi izrazila svoje stavove, svoja mišljenja i pokazala kako je bolja od vlasti. Britanci čak imaju i cijelu Vladu u sjeni – pa svakog ministra prati njegov pandan iz oporbe. Svaki loš korak bude javno naveden i za svaku pogrešku se proziva. Oporbi služe i aktualna prijepodneva i zastupnička pitanja i još puno toga. A dobiti šansu za sučeljavanje 1:1 između šefa Vlade i neformalnog šefa oporbe izvan službene kampanje je šansa koja se ne propušta! Pa upravo u takvim sučeljavanjima u pravilu pobjeđuje oporbenjak, jer nema one operativne odgovornosti da sutra mora zaista početi provoditi ono za što se zalaže.

Međutim, Tomislav Karamarko odbija sučeljavanje. Odbija Zoranu Milanoviću u facu reći ne valja. Odbija navesti što bi on napravio kao premijer i time pridobiti glasove neodlučnih birača.

Karamarko kao politička kukavica

Karamarko odbijanjem političkog sučeljavanja pokazuje samo jedno – da je obična politička kukavica. Veći dio profesionalne karijere je radio zaštićen velikim šefovima, prvenstveno Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem. Sada, kada treba izaći na svjetlo reflektora i reći svoje i reći u facu sve što misli Zoranu Milanoviću i pokazati da ima znanja, volje i sposobnosti biti premijer – Karamarko bježi.

Ne dolazi u Sabor gdje bi definitivno trebao govoriti i pokazivati na propuste vladajućih (koji mu je radno mjesto za koji prima plaću) i to objašnjava na Dnevniku Nove TV: „Dakle, ja sam prisutan od Dubrovnika do Vukovara u svakoj našoj organizaciji. Moj dio kao zastupnika i dio posla koji tamo obavljam je i skrb o parlamentarnoj stranci, koja je najveća hrvatska stranka." Ma, super, ali zašto onda prima plaću saborskog zastupnika?

Karamarko ne želi doći ni u jednosatnu nedjelju emisiju. Uvijek je bio drugi, a sada kada je postao prvi, on bi i dalje radio u pozadini, rekli bi zlobnici, iz mraka. Ne želi pred reflektore.

Zoran Milanović je za Tomislava Karamarka valjda Meduza iz grčke mitologije, pa se jadan Karamarko plaši da ga Zoki pogledom ne okameni, te da se ovaj pretvori u kip druga Tita tamo na stolcu ispred zapanjenog Aleksandra Stankovića.

Jer, racionalno objašnjenja, osim straha, ovdje nema. Tomislav Karamarko, sve dok odbija izravna sučeljavanja s premijerom – obična je politička kukavica i stripovski lik Iznoguda koji eto pokušava postati kalif umjesto kalifa.

Tomislav Karamarko, čini se, osjeća toliki strah da se preko glasnogovornika praktično odrekao svoje družice par dana prije vjenčanja, kako se ne bi našao pred generalno bezazlenim Povjerenstvom za sukob interesa. Sada eto osjeća strah pred sjedenjem pred kamerama sa uvelike bezazlenim Zoranom Milanovićem. Kako onda taj čovjek misli voditi državu u krizi kada već želi postati premijer? Iz podruma kabineta? Iz emigracije? Iz ženinog Mercedesa? S medenog mjeseca na Maldivima?

Šefu oporbe jest posao doći na sučeljavanja i reći što je loše i što bi trebalo biti bolje. Za toga mi porezni obveznici, ako je isti saborski zastupnik, uredno plaćamo.

Ukratko – dok ne prihvati sučeljavanje s premijerom, pa da vidimo za stolom ruka-ruka, tko je jači i tko ima bolje argumente – Tomislav Karamarka treba smatrati političkom kukavicom i smiješnim likom koji se plaši televizijskih kamera i aktualnog, generalno poprilično smotanog premijera.
I da se razumijemo – ovdje imena uopće nisu bitna. Da je situacija obratna, da je Karamarko premijer, na isti način bi se trebalo smijati Milanoviću ukoliko bi odbio sučeljavanje. Bitne su uloge.

Uloga šefa oporbe je govoriti vlasti koliko ne zna i koliko je loša. A što je za to bolje od izravnog televizijskog sučeljavanja?

Ovako, ne znam, možda Tomislav Karamarko spava ispod kreveta, u strahu da mu se ne pojavi ministar Grčić u srednjevjekovnom oklopu? Svašta je moguće… Strah je opaka pojava.