Amerika, Uvod u Anatomiju, jesen i hladnoća, ćevapi i pivo! O daaaa, može! Kada sam tu divnu vijest podijelila s dragim čitateljima na fejsu, jedna curka me spojila sa svojim frendom koji tamo živi i radi već 8 godina. Kamo veće sreće nego provesti dan s nekim našim na drugom kraju svijeta, a pogooootovo kada ti je crew skroz u banani i dođe ti da svisneš od muke pri pomisli da s njima moraš biti dva cijela dana… Ali kad ne spavaš na letu i provedeš više od 16 sati na nogama, mijenjajući vremenske zone brže i češće nego Philleas Fogg u putu oko svijeta za 80 dana, propustiš prvi dan, jer si zaspala kao klada u 5 popodne, probudila se oko 23h i onda brojila zjake cijelu noć, otišla oko 5 ujutro u teretanu, bila prva na doručku i molila se da izdržiš jutarnje razgledavanje grada sa Libanoncem, Indijcem i Talijanom, za koje ne znaš od kojeg bi prije pobjegla glavom bez obzira (dok gospon Purger ne završi s poslom i odvede te na te ćevape koje sanjaš već mjesecima)! Zašto? Uglavnom nas uče da ne smijemo generalizirati, ali ovdje je to nemoguće, iznimke od pravila su toliko rijetke da bi za taj izraz trebalo smisliti potpuno novi, a kada se iste priče i situacije događaju na dnevnoj bazi ne možeš si pomoći nego „sve strpati u isti koš“! Što hoću reći s tim, u većini slučajeva dogodi se da bude 90 posto cura u grupi koja ide zajedno razgledavati, a meni se ovaj put dogodilo upravo suprotno! O tome kakav je tko možeš procijeniti već u prvih par sekundi, kad ih vidiš ili progovoriš par riječi… Isto tako nas uče da ne sudiš knjigu po koricama, ali tako je to u ovom poslu, oslanjaš se na prvi dojam, a drugu šansu daješ samo ako ima vremena za to. E pa tako sam svu trojicu pročitala odmah i sve mi je bilo jasno kako će izgledati taj layover (sama sam si kriva kada se uvijek izlajem o svojim željama i planovima za taj let pa se ne mogu izvući), jer nije bilo izlaza iz situacije, nije bilo isprike da ne idem skupa s njima u grad (laganje nije dolazilo u obzir, jer bi ih ionako srela na svim tim mjestima), zato je trebalo postaviti neka pravila, pokazati granice, što je meni muka isusova svaki put! Tako je bila i sada, pokušaš na lijep način pokazati da nisi zainteresirana za Libanonca, koji se ponaša kao kombinacija Don Juana i vještice iz Snjeguljice, "ogledalce ogledalce, reci tko li je najljepši na ovom svijetu?", niti za Indijca koji se pokušava ponašati kul, biti pristojan i gentleman, ali ne može sakriti oči koje bježe, niti se previše suzdržati od ispitivanja i izvlačenja informacija iz tebe o tvom osobnom životu, dodavanja na fejsbuk nakon 5 minuta poznanstva i uvaljivanja po skrivečki dok nitko ne gleda, a na kraju tu je i Talijan koji jako dobro zna kako većina cura dijeli mišljenje o Arapima i Indijcima kad je riječ o muško ženskim odnosima pa mudro čeka da ovoj dvojici otpjevaš uzalud vam trud svirači i tada će se on žestoko baciti u igru! E pa stari moj, neće moći ove noći… I tako, uz sav fizički umor još te i ovo dodatno mentalno iscrpi! Ali preživiš, kao i sve ostalo, nekako se navikneš, već imaš priče spremljene u rukavu koje im prodaješ samo da te ostave na miru, nekad upale, nekad moraš poduzeti ekstremne mjere upozoravanja da si "zaručena", prebacivanja prstena na "pravi" prst, u svakoj drugoj rečenici spominjati svog "budućeg muža" i još mnogo toga… Zašto ih jednostavno ne pošaljem u tri krasne? Pa zato što treba odraditi i drugih 16 sati posla na putu prema doma, a nikada ne znaš kako će tko reagirati na bezobrazluk i kako će to utjecati na atmosferu, najmanje što ti tada treba su drame. Recept za sve je – kroz jedno uho unutra, a kroz drugo odmah van! Uz sve to, dan je bio pravi jesenski, maglovit, a šaren, što bi zapravo bilo prilično romantično i opuštajuće, ako uzmete u obzir da više od godinu dana nisam vidjela pravu jesen, ali uživati u tome bilo je prilično teško slušajući proljevaste izljeve svakih 5 minuta od nabrojana tri mušketira. Ne kažem da nema cura koje to vole, možda sam ja luda u cijeloj priči, ali neke stvari zbilja ne mogu prožvakati!

 

Onih pola sata u muzeju puhača stakla (Chihuly Garden and Glass) bilo je zbilja divno, interesantno, zanimljivo, neobično, šareno i veselo, kao u priči Dr. Seussa! Obzirom da je bilo maglovito nije baš bilo smisla da se popnemo na Space Needle pa smo nastavili šetnju prema Pike place marketu, uz obalu i brodove došli smo do prvog ikada otvorenog Starbucksa i dečki su si uzeli kavu, a ja sam bauljala po štandovima, gledala što se sve nudi, promatrala ljude, većinom beskućnike, samoprozvane umjetnike, ulične zabavljače… Sve to skupa nekako je djelovalo otužno, potpuno drukčije od drugih gradova Amerike u kojima sam bila. Ne znam je li zbog vremena, društva, umora, ili čega? Mora da je zbog umora, jer čim sam došla u sobu pala sam i zaspala kao klada 2 sata. Vjerujem da je priroda puno puno ljepša od samog grada, pa mi je to nekako i plan za idući put! Dobro da sam si namjestila alarm za ručak, jer se ne bih probudila i Zagrebačko druženje bi propalo! Ali nije, našlo se dvoje Purgera u bijelom svijetu i provelo sate klafrajući o svemu i svačemu i ujedno tražeći birtiju u kojoj ima više od dvoje ljudi (konobar i konobarica), jer je bio ponedjeljak, a ponedjeljkom niti Sarajevo lounge ne radi pa tako nisam dobila ni svoje ćevape, jer tko je vidio raditi ponedjeljkom navečer, ali zato odmor za mozak, dobro društvo, zezancija i inspiracija za današnju priču došlo je kao naručeno! Razgovor s "nekim tvojim", nekim zanimljivim i normalnim zbilja puno znači, pogotovo kad si okružen ljudima koji ti uopće ne odgovaraju i s kojima provodiš vrijeme na silu. Ne znam kako moj mozak funkcionira, ali u trenucima kao tada, u dijelovima razgovora u kojima pomislim "evo savršene teme za slijedeći članak ili blog". najradije bih da se misli same zapisuju na papir! Do danas ih već zaboravim, ali pričajući s osobom koja živi daleko kao i ti, koja radi u državi koja nije Hrvatska, a koja je iz istog grada, poznaje iste ljude, ima iste interese i razmišljanja kao i ti, dovodi me do dijela moje dileme o čemu pisati danas. 

 

 

Sa svim svojim prijateljima koji žive van domovine (koja god to bila) pričala sam o istome, sve se zapravo nekako svede na to da shvatite kako isto razmišljate o pojedinim stvarima, kako se u određenim situacijama ponašate jednako, kako gledate drugačije na situaciju doma i tamo negdje gdje jeste itd. Od sitnica do malo većih i važnijih pitanja. Veseli me vidjeti i podsjetiti se da nisam jedina koja donosi sa sobom preko sedam mora i sedam gora Čokolino, Cedevitu, Vegetu, rakiju, ajvar, pršut, kulen, Napolitanke, Bajadere, majonezu i onda sve to jede malo po malo, 6 napolitanki svakih pet dana, 3 šnite kulena po sendviču jednom tjedno, a pršut samo nedjeljom, dvije umjesto tri žličice cedevite svako drugo jutro da "što duže potraje", jer ne znaš kada ćeš opet doći u posjed najdraže ti domaće hrane! Isto tako si upoznao druge nacionalnosti koje žive oko tebe dovoljno dobro da možeš i oponašati naglasak kojim pričaju i kretnje tijela, što te nasmijava kada pričaš o tome, ali ti zapravo često ide na živce. I nisi jedina koja tako razmišlja! Tješi me isto tako da velika većina nas, gdje god da odselili, ne znamo zapravo što bi, svi nekako imamo opći plan, ali nikad ne znaš kada i da li će se izrealizirati tako kako si si zamislio. Doma se ne želiš vratiti tako brzo, jer ti odgovara sloboda i samostalan život gdje te nitko ne zna (recimo to tako, jer koliko god je svijet mali, Zagreb, Hrvatska ili od kuda god da jeste je još manji!), svi smo mi otišli od doma sa razlogom, većina nas iz istog razloga ostaje vani, većina nas uspoređuje novi dom i pravi dom i važe svaku stranu stavljajući plusiće i minusiće kad razmišlja o tome što i kuda dalje, svima nam fali dom, ali svi ga i kritiziramo! Uvijek je trava kod susjeda zelenija i u početku je sve divno i krasno, ali kada ostaneš dovoljno dugo u tom novom dvorištu trava postane jednako zelena kao i ona s koje si otišao, uviđaš probleme i negativne strane jednako kao i one od doma, shvatiš da nigdje nije savršeno, shvatiš da sada ŽIVIŠ ŽIVOT negdje drugdje, prihvaćaš druga pravila, druge zakone, drugu kulturu i jednostavno nisi siguran što sad?! Do kada? Svi mi shvatimo da najviše volimo i da nam najviše nedostaje naš grad kada nisi u njemu! Ljubav na daljinu, jedina koja tako iskreno traje! Kad smo prešli te dubokoumne teme, gospon Purger me pitao par pitanja o mom poslu koje me zbilja pita većina ljudi kadsazna što radim u životu. Pa kad već pišem ovaj čušpajz danas, ajde da otkrijem i te tako čuvane tajne o životima teta stjuardesa i stričeka stjuarda…

 

Letimo li uvijek, tj. radimo li uvijek sa istim kolegama? Ne! Nažalost! Svaki let je nova grupa ljudi koje vrlo vjerojatno nikada prije nisi vidio niti ćeš ih ikada više vidjeti. Ako imaš sreće naletit ćeš na osobu koju poznaješ, jer si s njom već letio ili ste susjedi, prijatelji od prijatelja, frendovi preko fejsbuka, nekada te potrefi pa letiš sa nekime koga zbilja poznaješ i tko ti je drag, a nekad i sa nekime tko ti nije drag, za sve to postoji sistem mijenjanja letova na koji imaš pravo pa kombiniraš, frendica leti na neku dobru destinaciju pa joj se ubaciš na let, osobe u vezama jednako tako uspijevaju provoditi vrijeme zajedno, ako pak vidiš da ti je bivši na letu, pokušat ćete oboje maknuti svoje ime sa liste posade, provjerit ćeš osobu koja ti se sviđa pa ćeš, ups slučajno, upasti na njezin/njegov let i tako dalje i tako bliže. Ima svakakvih opcija, što me dovodi do slijedećeg pitanja. Da li su dozvoljene veze među kolegama (što uključuje i pilote)? Pitati tako nešto je isto kao pitati da li se doktori i medicinske sestre igraju doktora međusobno. Kao što sam malo prije opisala situaciju na zadnjem letu… Naravno da jesu! I svi pokušavaju iskoristiti situaciju -  APP, ako prođe prođe. Naravno, ako su obje strane zainteresirane za tako nešto! Ako ste na letu profesionalni, a većina je, za većinu niti ne saznaš da su par, dok ih ne vidiš zajedno u hotelu da se drže za ruke, sve je u redu što ti u svoje slobodno vrijeme radiš i s kim! Što me pak dovodi do slijedećeg pitanja…

 

 

Je li je dozvoljeno petljati se s putnicima? Naravno da je dozvoljeno, zapravo nigdje ne piše da su takve stvari zabranjene. Niti smo mi posebna sorta ljudi, niti oni… Opet kažem, dokle god si profesionalan u svojoj uniformi. Kad ju skineš, idi i radi s kim god hoćeš što god hoćeš, tvoje slobodno vrijeme je tvoje slobodno vrijeme. Radi što hoćeš, odrasli smo ljudi. Ima svega, vjerujte mi! Ali, ako si imalo pametan i nije ti samo seks, ispričavam se, brak, na pameti (kao velikoj većini žena koje dolaze ovdje s namjerom da se udaju), upoznat ćeš puno dobrih i kvalitetnih osoba od kojih ćeš s nekima i postati prijatelj, netko koga ćeš moći pozvati u pomoć, ako ti se ne daj Bože nešto dogodi, neki će ti pak možda jednog dana pružiti priliku ili bar dati preporuku kad ćeš tražiti drugi posao, a tko zna netko od njih ti možda ipak na kraju i postane muž/žena. Osobno, meni je najdraže imati nekoga s kim ću popiti kavu kad dođem u posjet. Sto ljudi…

 

Pričajući tako o muško ženskim odnosima, puno ljudi ostane začuđeno, zar nisu svi muškarci u ovoj profesiji gay? Pa ako su svi muškarci gay kako onda sve žene mogu biti kurve? Oprostite na rječniku, ali kada nas već etiketiraju… Jednako mišljenje kao i o modnom svijetu, pa ću samo reći da sam navikla na takve komentare i ne, vrsta posla nema veze s tim tko ga obavlja, jer ljudi ne odabiru ovaj posao zato što je tako glamurozan ili zato što smo određenog spola ili seksualnog opredjeljenja, već zbog svih ostalih pogodnosti koje nam donosi, a ako je nekome pogodnost i seks sa ljudima raznih nacija svijeta… Opet, sto ljudi… I za kraj, ono što jednako tako sve zanima, kad već spominjemo seks, je pitanje o istome u ovom gradu, zajedno s alkoholom. Ne vidim u čemu je takva fama? Svi to rade, ali iza zatvorenih vrata! I jedno i drugo mislim. Već sam spominjala oboje, alkohol se toči i pije, piju ga svi koji žele, bez obzira na vjeru. Isto tako i seks, prakticiraju ga svi koji žele bez obzira na vjeru. Alkohol se smije unijeti u zemlju, 4 litre točnije, ali pornografija ne, dok s druge strane kondomi se prodaju svugdje! Alkohol se ne može kupiti bilo gdje i zakon nalaže da imaš dozvolu za posjedovanje, prenošenje i kupovinu. Nije najpametnije hodati mrtav pijan po cesti ili još manje pametno pokušati pohvatati se s nekim na plaži (javnom mjestu), jer u oba slučaja ideš pravac zatvor, ako vas uhvate. Muškarac i žena ne smiju živjeti zajedno ako nisu oženjeni, iako puno ljudi to radi… Puno je tu još primjera, ali neke stvari je moguće objasniti i shvatiti u potpunosti tek onda kada živite okruženi njima, ili jednostavno dođete na godišnji pa ispitate sami kako što funkcionira.

 

Zaključak čitave priče je da sam se zapravo jako dobro provela u Seattleu, našla novog prijatelja, vidjela novi grad, ćevape ostavljam za idući put, ponovo se uvjerila u svoje granice samokontrole u nezahvalnim situacijama i vratila se u Dubai spremna odraditi još samo jedan mali let prije odlaska u Zagreb na zasluženi godišnji! Iduće javljanje iz bijelog Zagreb grada!