Come fly with me: Dragi autoru komentara

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

OVAJ tjedan odlučila sam odgovoriti na neke od komentara koje sam imala prilike pročitati u zadnjih godinu dana na ovu kolumnu... Svi smo mi različiti, svima nam (ne)paše nešto što nekom drugom isto tako (ne)paše,  ali neka "pametovanja" imam potrebu ponovo pokušati pojasniti...

1. Prvo i osnovno, a to je ujedno i objašnjenje svima kojima se sviđa što pišem i svima koji imaju prijedloge za različite teme o kojima bih mogla pisati. Radim za ogromnu, svjetski poznatu kompaniju, jako puno ljudi zna za moj blog i za ovu kolumnu. Sve što pišem, ne pišem anonimno, tu i tamo objavim slike s kolegama, moja fotka je na "naslovnoj" slici kolumne itd. To je i najveći razlog zašto ne mogu prepričavati "sočne" priče, ne mogu napisati svaku sitnicu koja se dogodila, a događaju se razno razne stvari na koje moje prijateljice kojima ispričam kažu "ja bih umrla od straha", ako vam je jasno što bi to moglo značiti. Isto tako ne mogu priložiti slike iz aviona, u kojima bi se moglo vidjeti za koju kompaniju radim. Zbog svega nabrojanog ne mogu opisivati neke opasne situacije u kojima sam se (možda) našla, isto tako ne mogu napisati baš sve što mi kao stjuardese radimo i kako se zabavljamo i gdje idemo i, i, i... Da mi se ne zna ime niti mi se vidi lice ne bih u svakoj rečenici vagala riječi koje sam napisala. Enough said.
 
2. Destinacije na koje odlazim i mjesta koja posjećujem na tim destinacijama i jesu mjesta koja se nalaze u turističkim vodičima, nažalost, jer obzirom na broj destinacija na koje kompanija leti, na naše raznolike rostere svaki mjesec, nije moguće previse izvolijevati, jer nikada ne znaš kada ćeš se i da li ćeš se ikada više tamo vratiti. Zato je prvi posjet uvijek klasika koju prolazi i svaki drugi normalan turist. Kasnije se može dogoditi da si preumoran pronalaziti nova zanimljiva mjesta pa se vraćaš na ona dobro poznata i već isprobana, jer si stvorio svoje male rituale i tradiciju. Nekada si iscrpljen i želiš samo prespavati cijeli dan da bi imao snage vratiti se sutradan, a nekada, upravo kao što sam napisala iznad, radiš stvari koje nisu za svačije oči i uši, a pogotovo ne za može biti one koji vrlo vjerojatno kontroliraju socijalne mreže zaposlenika i zbog čega se možeš uvaliti u sranja. 
 
 
3. Pisanje bloga i ove kolumne započelo je više kao moj vlastiti dnevnik, zapisivanje velike većine događaja i mjesta koje bih mogla zaboraviti upravo zbog količine letova, mjesta i događaja koje proživljavaš. I isto tako kao način da moji prijatelji i obitelj mogu biti u toku s time gdje sam i što radim, bez da svaki dan moram pronalaziti vrijeme i za skajp sa svima. Kasnije je to postao izvor informacija za sve cure i dečke koji se isto tako žele prijaviti i raditi za moju firmu, za sve one koji mi pošalju poruku potpore, one nepoznate ljude koji su mi se javili privatnim porukama i danas ih srećem na letovima, trening collegu, jer su uspjeli dobiti posao i žele se upoznati sa mnom, jer sam im pomogla na ovaj ili onaj način informacijama koje su ih zanimale.
 
4. Zanimljivo kako se uvijek komentari naiđu na tekst u kojem sam se požalila na nešto... Pod to spada i "kukanje" kako sam umorna, neispavana i kako su putnici neugodni. Ovo je posao koji može raditi apsolutno bilo tko (da se pristojno izrazim), odlično je što posao ne nosiš doma. Kada let završi, to je to. Odlične su i destinacije, bar većina, na koje odlazimo. Hoteli, pogodnosti i popusti koje imamo. Odlično je i to da te ljudi zaustavljaju u hotelima i žele pričati s tobom. samo zato što prepoznaju uniformu na tebi. Puno je pozitivnih stvari u ovom poslu, ali isto tako ima i negativnih. Ono što ja smatram negativnim, većinom niti ne spominjem, ali baš da svaka moja priča i doživljaj bude kao iz bajke ili romantićne komedije ili dokumentarca na Discoveryju, da svugdje lete leptirići, smajlići i srčeka... Pa budimo realni. Mrtva umorna dolazim s letova, osim fizičkog rada, prokleto te izmori i psihički aspekt cijele priče. Uz sve ostalo što se nekoj osobi može događati u privatnom životu, mislim da se mi hebeno namučimo da bismo uživali u svemu što nam se nudi pa se isto tako tu i tamo imamo pravo požaliti na nešto.
 
5. Ne znam gdje je autorica jednog od komentara radila niti za koju kompaniju, ali po broju sati koje je navela u svom komentaru vidim da je radila određeni broj godina. Što je odlično! Svaka čast! Najiskrenije. Ja bih rado radila ovaj posao kada bih se nakon svakog leta vraćala doma nekome, na slobodne dane plandrala s frendicama po gradu, a ne muku mučila sa plijesni, provjeravala gdje je tko, samo da bih vidjela da nitko od mojih prijatelja nije slobodan kada i ja, kada bih za blagdane možda mogla biti sa obitelji... Ali, ljudi ne razmišljaju da nije svaka kompanija ista, da nemaš iste rasporede, ne živiš u istom gradu, pravila nisu ista, ugovori nisu isti, škola/trening/tečaj kakogod nije isto, ljudi nisu isti, jezik nije isti, ne letiš uvijek s istim kolegama, ne možeš si birati raspored, jer si duže u kompaniji, nema sindikata, nemaš se kome žaliti, ove godine rada ne ulaze u radnu knjižicu... Nitko ne razmišlja o bigger picture.
 
6. Ono što apsolutno nitko ne može shvatiti je profil putnika s kojima mi svakodnevno radimo. To je u svakoj priči najveći problem, jer kada objašnjavam svojim frendovima što sve doživim na letovima, ljudi se ne prestaju čuditi da ljudi takvog ponašanja još uvijek postoje na ovom svijetu. Svaki dan provodimo vrijeme okruženi ljudima čija kultura, odgoj i način života nemaju ništa slično s našim i to je nešto što te izmori na entu potenciju! Smješkaš se, pretvaraš, jer "customer IS always right". I jest! Ne kažem da nije, svoj posao odradimo kako treba, ali ono što osjećamo ili mislimo je nešto sasvim deseto. Naučiti odglumiti iskren osmijeh, kada bi najrađe nekoga zadavio, je nešto što znaju svi koji rade s ljudima. Putnici nisu smetala, i svima nama je savršeno jasno da nema njih, ne bi bilo niti nas, niti svega što imamo zbog toga. ALI, način na koji se ljudi svakodnevno ponašaju je nešto što se ne može opisati, dok se ne proživi. Jednostavno ne može! Nekada pomislim kako bi video snimak bio najbolji dokaz za sve. Kada me netko traži kuhana jaja na avionu, naručuje Mekić gore u oblacima ili stavlja uloške na oči mislćci da su maske za spavanje.... Kako se ne zapitati gdje je ljudima neki common sense? Osjećaj za mjesto u kojem se nalaziš i vrijeme koje imamo na raspolaganju? Kada me određeni ljudi, koji nisu iz Ujedinjenog Kraljevstva, ali imaju dotično državljanstvo, pitaju gdje je wc samo za njih?! True story. Što odgovoriti na to? Zar Tebi to ne bi bilo smiješno? Kada sletimo na pistu i ekipa se počne dizati sa sjedala, a avion se još nije niti zaustavio. Kada osiguramo kabinu za polijetanje i slijetanje, kada čuju svaku moguću obavijest o tome da sada MORAJU sjediti, jer slijećemo/polijećemo, oni se dižu na wc? Vjerujte mi tako je kod nas na svakom letu! Sada će se naći netko tko će reći "pa ljudi ne znaju". Tako je, ljudi ne znaju. Upravo zato mi prolazimo kabinom i po nekoliko puta objašnjavamo što moraju napraviti i najvažnije zašto, radimo to dokle god mi sami ne moramo sjesti i zavezati se. Zato se i kapetan javlja i nakon njega slijedi još nekoliko obavijesti, na nekoliko različitih jezika, koje putnicima daju na znanje sve što trebaju znati zbog njihove sigurnosti. Ali, nitko to ne sluša. Zašto? Nemam blagog pojma... Također, imam ideju da bi umjesto videa "kako" zakopčati pojas trebali prikazivati "zašto" ga zakopčati, sa svim primjerima što ti se može dogoditi, ako ga ne zakopčaš kada trebaš.
 
7.  Uz neko logično razmišljanje o svemu nabrojanom i još mnogo toga dolazi i kućni odgoj. Kada u restoranu konobar želi počistiti tanjur ispred tebe, nećeš na njega baciti zmazanu salvetu, jel tako?! Kada želiš nešto, velika većina ljudi će se istom tom konobaru obratiti sa "Oprostite, mogu li dobiti/naručiti..." ili nekom sličnom pristojnom frazom, nakon čega ćeš reći hvala. Nećeš reći "daj mi, ja hoću, trebam to i to." Mi upravo sve to svakodnevno doživljavamo! I više od toga! Da sam se ja tako ponašala u godinama kada su me starci počeli voditi po restoranima i kada sam počela shvaćati smisao dobrog odgoja, doletjela bi mi zidarska iza uha ili preko usta da me mama čula da se tako razgovaram s nekime, a pogotovo nekime kome je posao uslužiti me. Kućni odgoj. Točka. Neki ga imaju, neki ga nemaju. Isto tako razumijem da nije svatko odgojen identično, da nije svatko imao istu sreću u životu ići u školu, imati roditelje, privilegije ili bilo što drugo, ali ljudi se trude. Dok neki drugi, iako znaju kako bi se trebali ponašati, odbijaju to iz nekog samo njima poznatog razloga.
 
 
8. U pitanje da li mi nakon X sati rada, nakon što uslužiš sve i daš putnicima sve moguće čega se mogu sjetiti, a mi to imamo, nemamo pravo na pojedinačnih 10 minuta odmora za strpati nešto u usta, prije nego nastavimo dalje, bez da mi netko sjedi na tanjuru, jer želi još jednu viski kolu, neću ni ulaziti. Osuđivati bilo što što sam ovdje napisala, može jedino osoba koja je živjela ovdje, među ljudima među kojima ja živim, načinom na koji živim, koja je posluživala svakodnevno profil ljudi koje poslužujem ja, osoba koja 100 posto razumije što znači raditi i živjeti ovako i ovdje. Ljudi s kojima uživam raditi su i oni čije vam priče ponekada prenesem, ali nekako se uvijek dogodi da takve upoznaš onda kada je let prekratak ili si prezauzet posvetiti se nekima kojima želiš dati ono extra od sebe, jer na kraju krajeva to i tebe učini sretnijim.
 
9. Vratit ću se ponovno i na onu famoznu bocu vode, koju svima predlažem da kupe prije ulaska u avion. Jedan od komentara bio je da je nemoguće kupiti bocu vode prije ulaska u avion i da zato ljudi ulaze žedni, a ja pričam gluposti kad savjetujem da si svatko ponese bočicu vode i olakša život i sebi i nama u situacijama kada smo kratki s vremenom. Ne možeš unijeti bočicu vode u avion?! Na kojem to aerodromu? Enivej, da vam objasnim kako to kod NAS funkcionira - za vrijeme ukrcavanja moramo stajati svatko u svom dijelu kabine i pomagati putnicima u tom dijelu sa sjedalima, koferima, tv-ima itd. Kada te netko u tom trenutku traži čašu vode, nema goreg... Opet kažem, pokušajte zamisliti nepismene ljude, koji ne znaju pročitati svoju kartu i naći svoje sjedalo, pokušajte zamisliti stare ljude koji ne mogu podići ni svoju torbicu u pretinac iznad glave, a kamoli kofer. Zamislite mamu s troje djece, koja putuje sama i trebala bi pomoć. Pokušajte zamisliti dijete koje putuje samo i o kojem se isto trebaš pobrinuti da ne sjedi pokraj muškarca (to je pravilo), pokušajte zamisliti sve to zbog čega je nužno da ste u kabini i pomažete da ne dođe do krkljanca i kašnjenja leta. A onda vas netko traži čašu vode, odmah sada odmah (!), zbog čega morate do kuhinje, što će vam oduzeti hrpetinu vremena, jer ćete zapeti u drugom dijelu kabine među navedenim profilima ljudi, lančana reakcija. Da ne spominjem seniore, koji će ti kasnije sjedit na glavi da zašto si ovo, zašto si ono. E pa sad bih svima koji misle isto, da ne mogu unijeti bocu vode u avion otkrila strogo čuvanu tajnu o djutićima i kafićima i aparatima sa sokovima, koji postoje na svakom gejtu na svakom aerodromu na svijetu... Dakle, nakon svih sigurnosnih provjera koje morate proći, prije nego se ukrcate na avion, postojati će mjesto gdje ćete moći kupiti bočicu vode. Ako ste baš tooooliko žedni da ne možete izdržati. Nemojte biti jedni od onih putnika koji svojoj djeci na aerodromu, kada vide nas, stjuardese, kažu "Vidiš onu tetu tamo, ona će ti dati sve što poželiš kada uđeš u avion" i ne kupi djetetu čokoladicu. Another true story.  Kupi djetetu čokoladu! I bočicu vode...
 
10. Nedavno mi je jedna osoba napisala da ju baš zanima kako izgledaju te naše kuhinjice, ali pošto ne smijem objavljivati takve slike, rekla sam joj da idući put, kada putuje avionom slobodno ode sam vidjeti kako to izgleda. Njegov odgovor je bio - nisam znao da se to smije, uvijek su zastori navučeni pa samo malo škicnem dok čekam red na wc. I to je tako u velikoj većini kompanija, koliko sam primijetila, praksa da čim se završi servis navuku se zastori i crew se "skriva" iza, odgovarajući na tu i tamo koji call bell, jer je putnike i to "strah" stisnuti. Kod nas je priča potpuno drugačija. Zastori se ne navlače nikada (a call bellovi zvone kao ludi svake tri sekunde)! Putnici su stalno u obje kuhinje koje imamo, stoje tamo, pričaju, piju, sve ih zanima, neki su zanimljivi pa i nama vrijeme brze prođe s njima, ako slučajno nema puno posla na tom letu. Ne smijemo čitati knjigu ili časopis (kada bismo i imali za to vremena). Nemamo nikakav način zabave, nego jedni druge pa nam često zanimljivi putnici skrate vrijeme i uljepšaju let. Što želim reći je... Ne bojte se ući u kuhinju, pogledati što tamo ima, pitati crew što vas zanima, popričati s njima. Kuhinja nije njihov osobni prostor, iako bi mnogi htjeli da jest. 
 
Kao i uvijek, mogla bih ovako do preksutra. Ali, koliko god pisala i objašnjavala, neke stvari znam i svjesna sam činjenice da ljudi ne mogu shvatiti sve što pišem onako kako stvarno jest. Jedan primjer vuče za sobom drugi i tome nema kraja, ali imajući prijateljicu koja je prije radila za europsku aviokompaniju i koja se također osjeća i razmišlja kao ja, mi potvrđuje da nisam luda. Sama kaže, to kako smo mi radili doma, nema veze s vezom kako to izgleda ovdje. I ako naši prijatelji doma ne mogu sebi predočiti s čime se mi svaki dan susrećemo pa tako ni razumjeti sve to o čemu im pričamo, jasno mi je da ne možete ni vi, koji me osobno ne poznajete. I sve je to u redu. Ovo je bio samo pokušaj da vam približim neke stvari, usporedim s drugima, uspjela u tome ili ne. A sada odoh uživati u svom slobodnom danu...
 
Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara