Come fly with me: Jednog dana

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

LJETO se polako bliži kraju i ovdje u pustinji, NAPOKON. To naravno ne znači da nam stiže vrijeme nošenja čizama i kaputa, kapa i rukavica, niti dolazak kišnih popodneva i jutarnjeg mraza.

Ne, dolazak "zime" u pješčanik znači izlaženje iz klimatiziranih prostora na "svjež" zrak, provođenje vremena vani! Dolazak zime znači podnošljivost disanja vani, na suncu, čak i u podne, znači tu i tamo osjetiti osvježavajuć vjetrić na balkonu ili uz more. S dolaskom zime dolaze i dani ugodnog uživanja na plaži (na što se još uvijek nisam naviknula), sjedenje na terasama kafića i restorana bez natapljanja tanjura znojem, koji ti kaplje s čela. Sreća zbog dolaska takozvane zime u ovim krajevima jednaka je sreći dolaska proljeća u "normalnim" dijelovima svijeta. Razlika je samo u tome što se ovdje veselimo padanju temperatura, dok doma jedva čekamo rast istih nakon dugog i hladnog perioda. Fali mi zima, fali mi i kiša i snijeg, fali mi čak i sivilo dana, fali mi ono veliko pospremanje ormara kada mijenjaš ljetnu odjeću zimskom, fale mi debele veste i kape i rukavice i čizme i kaputi. Fale mi i one  tmurne nedjelje provedene u krevetu ispod popluna, s knjigom u ruci, ali za taj problem sam čak i pronašla rješenje. Stvoriti zimski ugođaj usred pustinje - nafrljiš klimu toliko jako da ohladi stan do te mjere da zbilja moraš na sebe navući duge rukave i hlače, pa čak i čarape, zamračiš sobu na pola, upališ svijeću s mirisom cimeta i jabuka, zavučeš se ispod svoje fufaste dekice i uživaš u istoj toj knjizi, kao sto bi i doma, u atmosferi koja ti toliko fali. Sve dok ne pogledaš kroz prozor ili ga ne daj Bože otvoriš. Tada cijela čarolija nestaje u sekundi. U sekundi kada osjetiš toplinu pustinjskog sunca na licu, vidiš ljude na cesti u odjeći prema kojoj prepoznaješ većinom Arape, Indijce i Pakistance ili čuješ zvukove poziva na molitvu s jedne od 4 obližnje džamije. I onda se zbediraš, jer ništa ne može biti kao doma, koliko god se trudio. I poželiš biti doma u tom trenu, poželiš da je toplina tog divljeg sunca zapravo hladan vjetar, koji najavljuje novi val kiše, da su ljudi koje vidiš na cesti susjedi koje svaki dan pozdraviš u prolazu ili s kojima izmijeniš par riječi dok šećeš psa, a da su zvukovi koje čuješ samo lajanje pasa, cvrkutanje ptičica, šuštanje grana, vriskanje djece koja se sanjkaju...

Kuda idem s ovom pričom, ne znam ni sama. Znam samo da me nostalgija svakim danom sve više posjećuje i duže ostaje. Pričamo o tome tako Adri i ja, skoro svaki dan, pričamo o stvarima koje nam fale i zbog kojih se želimo vratiti doma već sutra, bar na neko vrijeme, jer jednako tako koliko bih se htjela vratiti, znam da ostanak zauvijek nije opcija (ne još). Pričamo o ljudima koje jedva čekamo vidjeti, o sitnicama, navikama, tradiciji, ritualima koje smo doma imale. Pričamo i o nama, koliko smo se mi promijenile, o tome koliko nam i dalje ova putovanja pružaju uzbuđenja, sreće, uživanja i tu dolazimo do zaključka - ne više, ne koliko i prije. Da, sretna sam kada posjetim neku novu destinaciju, da, uzbuđena sam kada pričam o njoj i da, uživam dok sam tamo, ALI sama sam. Nemaš nikoga s kime bi podijelio tu sreću, kome bi pokazao to uzbuđenje, bez da izgledaš kao potpuni luđak sam sa sobom nasred ceste. Putuješ i otkrivaš tolika predivna mjesta na ovom svijetu, ali sam... I prestane to s vremenom biti toliko očaravajuće, tooooliko super, kada prođe onaj prvotni ushit ovim poslom počneš razmišljati tako, malo po malo o svemu. Čak nije isto niti prepričavati svojim prijateljima u Dubaiju gdje si bio i što si vidio, jer to je i jedino što možeš, prepričavati, jer niti s njima ne radiš/letiš/putuješ. Pričamo o svemu i na kraju shvatimo koliko se toga promijenilo od kada smo otišle, koliko toga smo možda propustile, jer smo bile daleko. Shvatim u tom trenu da sve o čemu razmišljam i što mi fali i čemu bih se vratila, već sada nije isto, a tek neće biti onda, "jednog dana"... I strah me. Strah me vremena koje toliko brzo prolazi i koje će promijeniti još toliko toga. Strah me i svega što dolazi, a ja neću biti tamo, za određene događaje u životima ljudi koji mi toliko znače, isto kao što ni oni neće biti uz mene u bilo kojem trenutku, samo zbog kilometara koji se nalaze između nas. A možda čak i zbog života koje vodimo, a toliko se trenutno razlikuju. I shvaćam... To nije ono što želim. Velika većina nas, ovdje, u ovom poslu, ima osjećaj kao da će nam život na neki čudan način stati kada odemo odavde, kada damo otkaz. Kao da nikada više nećemo nigdje putovati, jer sada je to tako lako, a kasnije tko zna... Ali, upravo ta pozitivna neizvjesnost je ono što ti ovaj posao oduzima. Oduzima ti i uzbuđenje planiranja samog putovanja, oduzima ti sjećanja na ta putovanja, jer prebrzo izblijede, ne stigneš upiti svaki osjećaj i doživljaj jednog mjesta, jer si već na drugom, trećem, sto i trećem. Oduzima ti mogućnost upoznavanja i otkrivanja neke nove destinacije, "jednog dana", s nekime s kime ćeš ekšli i moći podijeliti sve te osjećaje, na način na koji sada ne možeš. S nekime koga želiš imati na svojim slikama i s kime želiš planirati to putovanje i veseliti mu se. Želim "jednog dana" i dalje moći zavrtjeti globus, zažmiriti, zaustaviti ga prstom i biti u mogućnosti reći "ovdje još nisam bila!" Karikiram, naravno, toliko mi je još prostora na karti svijeta ostalo za istražiti, ali, you get the point. 
 
Dolazim li do zaključka napokon? Vrlo vjerojatno. Trebaju se neke misli, želje i razmišljanja još iskristalizirati u glavi ili u prijevodu, dok se mozak i srce ne nađu na pola puta, ali nadam se da hoće uskoro, jer je odluka o datumu odlaska već pala. Iako imam još malo vremena do tada, sve ove misli me ne puštaju na miru, zato ponovno primam tu knjigu u ruke i gubim se u stranicama nekog drugog nepoznatog svijeta, za koji mi ne treba niti putovnica, niti kofer, niti avionska karta...

Pssst! Teine zgode i nezgode pratite i na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara