Come fly with me: Vraćam se Zagrebe tebi
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NOĆ vještica ja provodim u avionima pokušavajući doći doma na tjedan dana zasluženog godišnjeg!
Ispijajući po ne znam ni sama više koji po redu Bacardi s Colom i pričajući s putnikom kraj sebe, koji također radi u avijaciji, prisjetila sam se nekih događaja u zadnjih godinu i pol koje bih najiskrenije rado izbrisala iz pamćenja, ali tako nešto se ureže duboko negdje u mozgu i nema šanse da ih zaboraviš dok si živ. Nisam čak niti sigurna da li ih mogu svrstati u ljestvicu od lošeg prema gorem ili su sve situacije jednako grozne?! Situacije u koje ne bih povjerovala da ih nisam vidjela na svoje oči ili bar bila prisutna cijeloj priči na pola...
Kao putnik svaki put se podsjetim kako mi kao posada imamo oči i uši svugdje! Veliku većinu stvari vidimo i znamo, nešto smo kao profesori u školama, kad su nam govorili "vi mislite da ste jako pametni i da mi ne znamo točno tko prepisuje i ima šalabahtere, tipka po mobitelu ispod klupe itd.", tako i mi vidimo tko sve žvače otvorenih ustiju, tko kopa nos, tko se predugo zadržava u wc-u, tko se s kim skompao na letu, tko što pije i koliko, tko popravlja grudnjak poskrivečki, tko nije ugasio mobitel prije polijetanja i slijetanja...
Bili su to sve kratki letovi po par sati, odeš-vratiš se odmah, ali neću imenovati destinaciju, iako nije teško za pogoditi koje su to zemlje u blizini nas u koje letimo, a ne zadržavamo se duže od 2 sata, dok ne iskrcamo stare i ukrcamo nove putnike.
Situacija broj jedan - noćni let, većinom se i "najzanimljivije" stvari događaju na noćnim letovima! Klima je nafrljena na najjače i svi su pokriveni dekicama preko glave, dobili su piti i jesti i većina putnika spava. Ali ne i dotični gospodin! Kolega je na pola skužio da nešto "ne štima" s njim, da se ponaša čudno, pa se iz dosade pretpostavljam odlučio igrati detektiva i potvrditi svoje sumnje o neprikladnim pokretima koje je primijetio ispod dekice! Nekoliko puta je prošao pokraj njega i kad mu je već bilo jasno što je "gospon napaljeni" napravio, iznenadio ga je iza leđa ponudivši mu čašu vode. "Gospodine, je li sve u redu? Jeste dobro?", umjetno zabrinutim glasom ga je pitao. "Da, da sve je u redu!", izvlači ruke ispod deke brzinom munje i ispija vodu. "Mogu li dobiti još jednu deku?". "Naravno!" Dok je kolega donio novo zapakiranu i čistu deku, ovaj pametnjaković je smotao staru i gurnuo mu je u ruke. "Ma samo ju ostavite na podu, kasnije ću pokupiti", znajući što se krije unutra. Kad nam je sve to ispričao u kuhinji, drugi dečki su ga natjerali da uzme rukavice i ode po deku da ju rastvore iza i dokažu zločin. Ne treba dva puta ponoviti i u roku 2 minute imali smo što za vidjeti, s gnušanjem bacili deku u smeće i pripazili da se to ne ponovi, zapamtili mu lice da nam slučajno ne bi pružio ruku na izlasku iz aviona i ostatak vremena imali temu za umirat od smijeha!
Situacija broj dva - najduži turnaround koji imamo traje 4 i pol sata u jednom smjeru. Letimo u Bangladeš, vrlo siromašnu i nerazvijenu zemlju u koju prevozimo 99 posto fizičkih radnika, koji rade na gradilištima u Dubaiju, koji jednom u nekoliko godina dobiju mogućnost otići posjetiti svoje obitelji, koji žive u takvim uvjetima da ti se srce stisne od žalosti, a koji sve zarađeno šalju ženama i djeci. Ljudi koji nemaju kupaonice, ljudi koji ne znaju što je sapun i koji ne znaju što je wc i kako on funkcionira, ljudi koji ne pričaju engleski, ali zahvalni su na svemu što dobiju za piti i jesti u tih par sati, smiju se stalno i vrlo su dobrodušni. Na žalost zbog siromaštva i okruženja u kojem žive, kako su odrasli i pogotovo zbog neobrazovanosti možeš si nekako objasniti neugodne mirise i neznanje korištenja wc-a. Na kraju dana njih jednostavno samo žališ...Neznanje korištenja wc-a u avionu nije samo njihov problem, ali dogodilo se to bas na ovom letu! Nekolicini pokažeš što i kako pa onda jedan drugoga nauče međusobno, ali ti sam ne možeš baš 300 ljudi demonstrirati gdje se pusti voda, kako se zaključaju vrata, gdje je koš za smeće pa se tako nakon večere zaredalo njih par i zaštopali wc, ali nitko to nije skužio ili jednostavno to nisu vidjeli kao big deal pa su nastavili obavljati broj 2 dok kolegica i ja nismo otišle provjeriti sve wc-e da li imaju dovoljno papira za obrisati ruke, sapuna, maramica i sl. pa je, srećom ona, a ne ja, imala što za vidjeti kada je otvorila vrata tog nesretnog wc-a! Ne znam koliko je pametno da vam detaljno opisujem na što je to ličilo, ali vjerujem i nadam se da većina vas nikada tako nešto nije vidjela niti će vidjeti! Zgrožene viđenim samo smo zaključale wc i stavile naljepnicu sa obavijesti da vise nije u upotrebi! I priča bi tu stala da nismo imali seniora koji je baš morao popraviti svaki problem i genijalac se dao u odštopavanje istoga! Nakon određenog vremena je i uspio, ali ne moram vam ni govoriti kako smo ga izbjegavali u širokom luku nakon toga! Neka sjećanja je zbilja teško izbrisati iz memorije...
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Treća situacija i meni osobno najdraža dogodila se također za vrijeme noćnog leta... Mnogo ljudi koji ne pričaju engleski sporazumijevaju se rukama kad žele nešto, normalna stvar. Mnogi putnici žele sve što mogu dobiti i drugi oko njih isto, jer je besplatno i možda se osjećaju zakinuto, a obzirom da ne razumiju jezik kojim pričaš, ne možeš im objasniti da neke stvari nisu za sve! Upravo to se dogodilo i u ovom slučaju. Gospođa je zaustavila kolegu i tražila ga da joj donese uloške. Dečku je bilo prilično neugodno objašnjavajući joj da se nalaze u wc-u u ladici, ali pošto je ona inzistirala, nije mu ništa drugo preostalo nego da joj donese dva komada na srebrnom pladnju. Kada je gospodin pokraj nje to vidio, razmahao se da želi i on! Kolegi sad još više neugodno, dok mu bezuspješno pokušava objasniti što je to, ali ne, ona je to dobila, e pa hoće i on, dijeli se besplatno, uračunato je u cijenu karte i on to želi! Nije nam sve to rekao, nego nam iskustvo govori da je takav mentalni sklop velike većine pa mu ponovno ništa drugo nije preostalo nego da i njemu donese dva uloška! Strpljivo i znatiželjno je čekao da vidi što će on to s njima napraviti. Mrak u kabini, ne vidiš prst pred nosom, svi spavaju, a specijalac otvara oba uloška, lijepi ih na oči i nastavlja dalje spavati!!! Da kolega to nije uslikao iste sekunde nitko mu ne bi povjerovao, jer dok smo saznali i otišli to vidjeti sami na svoje oči, ulošci su se odlijepili, pali mu sa lica ili ih je sam skinuo, jer nisu baš najugodniji kad ih zalijepiš preko trepavica, obrva, brade i brkova! Ponavljam, da nisam vidjela tu sliku ne bih nikad povjerovala da se to može dogoditi... Nije vjerovao niti putnik pokraj mene s početka priče!
Nekad je nama vrlo teško shvatiti da ima ljudi na ovome svijetu koji jednostavno ne znaju sve što znamo i mi, koji ne znaju što čemu služi, jer to nikada nisu imali prilike ili nisu vidjeli, koji su neuki, neobrazovani i koji neke stvari ne mogu shvatiti koliko god ti objašnjavao, jer... ne mogu! U tim trenucima se zapravo samo podsjetiš koliko si sretan da si rođen tamo gdje jesi, da si išao u školu, da si imao doktore oko sebe kad god je zatrebalo, da razvijaš svoj mozak svaki dan otkad si se rodio, da znaš čitati i pisati, pričati strane jezike, da možeš raditi bilo koji posao na ovom svijetu, ako to želiš, da imaš MOGUĆNOSTI, jer na kraju dana svi mi te "sitnice" uzimamo zdravo za gotovo, dok s vremena na vrijeme ne dobiješ uvid u to kako žive oni koji imaju samo dio ili pak ništa od navedenog i jedino što možeš je biti sretan i zahvalan na svemu što imaš...
A ja sad više nego zahvalno i zasluženo odoh uživati u tjedan dana godišnjeg odmora, u najdražem mi Zagrebu, sa svim najdražim ljudima oko sebe! Znate koji ste, xoxo!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati