Sheep’s Meadow. Golema livada u Central Parku, koji se nalazi u srcu Manhattana i pravilno se prostire između istočne i zapadne strane Manhattana. Ležala sam jučer na deki u tom zelenom prostranstvu, kojem se granice naziru samo zbog vrhova najviših zgrada na zapadnoj strani svijeta. Buka ostatka grada gubi se među krošnjama, koje ograđuju park od ulica. Sjeli smo u jedan od rijetkih hladova na livadi i pričale svemu. Andrea je došla iz Beograda u New York zbog manekenske karijere, a ostala zbog ljubavi. Kasnije se prebacila u svoju struku, grafički dizajn i neko vrijeme je to radila u Alexander Wangu. Nikad ju nisam točno pitala zašto se odlučila maknuti iz svijeta mode. Pričale smo dugo o svemu šta se izdešavalo u New Yorku, Zagrebu i Beogradu i dotakli se nekih zajedničkih poznanika. Zamijenila je beogradski hipsteraj s onim New Yorka. Nešto kasnije došli su njen muž i par prijatelja od kojih joj je jedan bio šef u Alexander Wangu. Mrzim stereotipe, ali ovi su se ljudi potpuno uklapali u stereotip hisptera. Iznajmljena rupa u Wiliamsburgu, tamna odjeća na 40 C, a entuzijazam oko divnog vremena, piknika kojem prisustvujemo i općenito života - ispod nule. I ono što mi potpuno ide na živce - rastezanje rečenica… Jer je svaka riječ koja prijeđe preko njihovih ustiju zlato, vrijedno upijanja. "We brought, like, kale. chips... Cause. they. are. so. healthy." Kale chips su, inače, dva lista kelja, osušena u soli i prodavana za 90 kuna. Posljednji hit u Americi, a u Hrvatskoj asocijacija na tužan dan u vrtiću. Bili su jako pametni, ali nisu izgovarali više od dvije rečenice, koje sam morala čupati iz njih. Djevojka, Anja, se opustila i pričala mi da je tu, jer želi biti modni fotograf što u rodnom Portlandu nije mogla. Sad se muči, jer ne zna nikog iz tih krugova te nema koga da ju zaposli ili preporuči. Iz njihovih sam priča shvatila koliko se u ovom gradu teško imalo probiti, ako ne znaš nikoga. Ti si nitko sve dok nisi nekome netko. 

 

 

 

Nevrijeme. Ispod crnog neba i golemih kišnih kapi, zgrade gube boju i obrise. Odjednom grad izgleda kao Batmanov Gotham, a ne kao scena mnogih romantičnih komedija. Budući da je nošenje kišobrana protiv moje religije, svjesna sam da je preda mnom dug i mokar povratak kući. Na 116. ulici, u Harlemu, izlazim iz podzemne i lutam tražeći stanicu busa. Ulazim u najbliži dućan, neki sa karipskim namirnicama, kako bih pitala je li ovo stanica za moj bus. Deblja crnkinja vidi da sam izgubljena i jadna i odgovara mi sa smješkom i izlazi kako bi pričekala sa mnom moj autobus. Da nisam sama na kiši, jel’. Preslatko, ne znam bi li se netko u Zagrebu toliko potrudio za nekog turista ili bilo koga tko mu nije rod ili kum.

 

 

 

Jedna od stvari na mojoj to-do listi je definitivno bilo otići na snimanje satirićnog "The Daily Showa" s Jonom Stewartom. Svako jutro, već 4 godine, bih se spremala uz tu emisiju. Ta je meni emisija sve. Sanjala sam da jednog dana pišem skečeve na njoj. Jillian, šefica, je to znala i rekla mi je da bez problema uzmem slobodan dan, kako bi otišla na snimanje u Hell’s Kitchenu. Jedva sam rezervirala karte i nadobudno došla među prvima stajati u redu za iste. Ubrzo se stvorio red od dvjestotinjak ljudi i dok smo čekali su se najednom svi počeli smijati i gledati na suprotnu stranu ceste. Pogledala sam o čemu se radi i imala sam što vidjeti. Na drugom katu, preko puta studija, je bio potpuno gol čovjek, koji se dobrih pet minuta njihao okrenut prema nama. Zamišljala sam koliko bi bilo smiješno da je to njegov protest protiv emisije… Prije početka showa, voditelj Jon Stewart uvijek da publici da postave nekoliko pitanja. Morala sam ga nešto pitati, morala sam imati neku interakciju s mojim budućim poslodavcem i to po mogućnosti originalnu i šaljivu. Ljudi su ga ispitivali dosadna pitanja kao "Da li ti fali John Oliver?", "Možeš li mojoj curi čestitati rođendan?" ili neko pitanje iz emisije prije 5 godina, kako bi se dokazalo da je on vjeran gledatelj te emisije. Vidjelo se da mu je dosadno i da je ta pitanja čuo milijun puta. A mene je iskreno kopkalo nešto i borila sam se sa sramežljivošću duboko u sebi. Ne tako davno se ne bih nikad usudila, ali je ruka poletila sama od sebe. Pokazao je na mene.

"Da?"

"Dok smo stajali u redu za karte je preko puta ceste bio goli gospodin koji nam je pokazao svoje "bogatstvo". Pa sam htjela pitati da li ste to priredili kao poseban dio emisije ili je to nekakav tihi protest?"

(publika se smješka i on šokiran, ali nasmiješen) "Šta?"

"Da, potpuno goli čovjek, punih pet minuta.’

(Jako se smije) "Mislim, šta je radio? Stajao, skakao, kuhao?"

"Ne, samo se malo njihao."

Tu se ubacila još neka žena koja je rekla da ga je i njena prijateljica vidjela prošli tjedan. Bilo mu je kao i ostatku publike to nevjerojatno i smiješno. Okrenuo se prema meni opet i pitao me. "Ali čekaj, da te pitam ovo - je li bio dobar šou?"

"Pa mislim, nije Broadway, ali je bilo u redu."

 

Nasmijao se grohotom, bacio još koju foru na račun tog tipa i potom je započeo snimanje. Tresla sam se od adrenalina. Zaintrigirala sam ga makar više od svih ostalih koji su dobili jednu rečenicu neentuzijastičnog odgovora. Moj glupi plan je uspio!

 

Nove avanture Perle De Medici čitajte i sljedećeg četvrtka, samo na Index Rougeu!