Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Stjepan Božić vodi vas u Adis Abebu Vol.6
U NAJNOVIJEM dijelu svog putopisa iz daleke i egzotične Adis Abebe boksački šampion Stjepan Božić piše o svojim iskustvima s religijom i sportom u Etiopiji.
>Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Struja i veličanstveni Holyfield
>Etiopijski dnevnik boksačkog šampiona: Stjepan Božić vodi vas u Adis Abebu Vol.4
Etiopija poput predratne Bosne
Etiopija me po mnogo čemu, a posebno po međureligijskoj toleranciji podsjeća na Bosnu i Hercegovinu. Ali naravno onu prije rata. Onu gdje su svi narodi i religije živjele u ljubavi i toleranciji. Drugovi su to nazivali bratstvo i jedinstvo, mada bi ja ipak odabrao naziv - tolerancija i snošljivost.
Da se ja vratim na moja iskustva iz Addis Abebe. Oko 70 posto stanovništva su pravoslavci, 20-25 su muslimanske vjeroispovijesti, a onaj mali ostatak su ostali. Ovih dana svjedok sam velikog vjerskog blagdana. Ne znam točno kojeg, ali to je moja pretpostavka jer se rijeke ljudi doslovno slijevaju u inače najveću crkvu u Africi - Bole Medhanalem. Ta crkva se nalazi u neposrednoj blizini fitness centra gdje treniram tako da svakodnevno prolazim pored nje. Sve žene nose nekakve bijele marame, a imam osjećaj da te svečane marame služe za neke posebne prilike jer ih inače ne viđam u njima. Veliki broj ljudi u procesiji nose svijeće. Sve to taj prizor čini veličanstvenim. Probajte zamisliti u takvoj procesiji 4 ili 5 tisuća ljudi. Prekrasno.
Ovdje, kada muslimani slave Bajram ili neki drugi svoj blagdan, nitko ne radi. Kada pak pravoslavci slave Božić, Uskrs ili neki drugi blagdan, naravno ne rade, ali ne rade ni muslimani. Da skratim, kada god koja vjeroispovijest ima blagdan, to i ova druga uvažava, tako da nitko ne radi. Jedna mala digresija, nadam se humoristična. Često sam pomislio kako su Etiopljani po neradnim danima, koje neizmjerno štuju i vole (a i po broju) ˝bolji˝ i od nas Hrvata. Jer treba ispoštovati sve religije i sve njihove blagdane...
Šalu na stranu. Obični ljudi na cesti se pozdravljaju međusobno i sa "salam" (Etiopski pozdrav) i "salem alejkum" (muslimanski pozdrav), jedni pozdrave jednim, a drugi odpozdrave drugim pozdravom. To ne predstavlja nikakav problem.
Ovdje ljudi ne znaju za crno – bijele razlike, tj. nema i nikad nije ni bilo, bilo kakve diskriminacije ili rasne netrpeljivosti. Oni ne znaju što znači rasna diskriminacija. Razlog leži jednim dijelom i u tome jer nikada nisu bili kolonizirani, osim jednog razdoblja kada su jako kratko bili pod Talijanima. Na cesti možete vidjeti žene potpuno umotane u feredže, ali naravno niti to nitko ne primjećuje, niti to nekom smeta. Bio sam svjedok kada je jedna prodavačica u dućanu koji držo musliman usred radnog vremena izvukla svoj mali tepih za molitvu i otišla do jedne police gdje se počela klanjati. To je trajalo oko 5 minuta, a ja sam strpljivo čekao na blagajni pogledavajući ostale u dućanu pa i gazdu koji mi je gestom dao do znanja da se malo strpim dok ona ne završi pa ću biti uslužen. Tako je i bilo. Nema što, svaka im čast, ne znam gdje bi još to bilo moguće. Takvo međusobno poštivanje tuđeg odabira i poštivanje tuđe vjere su rijetko viđeni. Sumnjam da bi u katoličkoj Hrvatskoj punoj velikih vjernika to prošlo bez nekog komentara, ovakvog ili onakvog. A takve fundamentalne stvari čine neku naciju ili čovjeka dobrim, tolerantnim, istinskim vjernikom....Isus kaže ljubi bližnjeg svog, ali neki to rade sa figom u džepu, ovi ovdje ljudi ne.
Da se vratim na Bosnu i Hercegovinu, s početka priče. Spomenuo sam je samo iz tog razloga jer je moje staro poznavanje takvog suživota i tolerancije bilo vezano samo uz tu zemlju. Sada sam vidio da postoje još tolerantnije i ugodnije zemlje za život. Na kraju samo jedna opaska mene kao promatrača i nekog tko je što posredno, što neposredno, doživio oba svijeta. Razmišljajući o ta dva svijeta i države, ispada da su Afrikanci manje primitivni, manje divljaci, manje nekulturni od njihove bijele braće u BiH, jer za ono čemu smo svjedočili u toj zemlji ˝kakve svijet nema˝, vjerujem da stanovnici trećeg svijeta nisu sposobni. Vrijeme će pokazati.
Nadnaravni potencijal bez vodstva
Nikola Borić, moj prijatelj i čovjek s kojim sam prije radio na kondicijskoj pripremi i koji je najzaslužniji za moj dolazak u Addis Ababu kaže: "Osjećam se kao da sam u rudniku zlata i hodam po dijamantima˝. Da malo pojasnim ove riječi. Etiopljani su takav sportski potencijal da se i sam čudim da ovdje nisu nahrlile horde trenera, menadžera i svih ostalih koji se motaju oko sporta na bilo koji način. Velik su potencijal posebno za sportove gdje je potrebna izdržljivost, a takvih je mnogo. Etiopljani spadaju u najizdržljivije ljude na svijetu. Dođem u fitness na trening, a čovjek na traci, rekreativac koji trenira onako malo za sebe, lagano se zagrijava na brzini o kojoj ja mogu samo sanjati. Poslije sam razgovarajući s njim shvatio da bi čovjek prema svom prolazu bez problema mogao biti prvak Hrvatske. Treba naglasiti da on taj rezultat trči na nadmorskoj visini od 2400 m. Što bi bilo kad bi se spustio niže?!
Ovdje takvih sličnih ima na svakom koraku, u svakoj ulici i na svakom križanju. Postoji ipak ali. Nažalost imaju velikih problema s trenerima, stručnim kadrom i nekim tko će ih uvesti u tajne sporta, pokazati im pravilnu tehniku, naučiti ih nečemu.
U boksačkom klub gdje odlazim ista priča. Dečki imaju toliko snage, toliko su izdržljivi da je to neopisivo. Nikog, ali nikoga, nisam vidio da između rundi pije vodu ili neku drugu tekućinu. A to je naravno neophodno i to je nešto što te uče na Kineziološkom fakultetu. Oni krše sve poznate zakone prirode. Tijekom fizičkog napora tijelo luči znoj, a kada se ta tekućina ne nadoknadi, onda mišić gubi mnoge sposobnosti. Najviše izdržljivost. Oni i bez tekućine rade kao mašine. Duje, moj brat i ja smo im došli kao melem na ranu. Kada smo krenuli malo dublje u problematiku i tehniku boksačke vještine, tek onda smo uvidjeli koliko zapravo ne znaju. Ipak, najbinije je da žele naučiti i imaju volje. Nije mi namjera nas uzdizati, a njih prikazati kao jadnike i neznalice, ali je stanje zaista takvo kakvo je.
Ja sam im jedan dan počeo objašnjavati stvari vezane uz puls metar koji koristim na treninzima. Vidjeli su da imam nekakvu traku opasanu oko mojih prsa i nekakav sat koji s vremena na vrijeme pogledavam. Tu je bio i njihov trener. Čovjek se takvom brzinom prihvatio olovke i bilježnice te je krenuo upisivati svaku moju riječ koju je uspio uhvatiti vezano uz moje opisivanje puls metra. Vidjevši kojim žarom upisuje i upija sve što govorim bilo mi je iskreno žao što nemam još jedan sat s pripadajućom trakom da mu poklonim za njegove boksače.
Iskustva Nikole Borića s maratoncima su posebna priča. On je inače ovdje na privremenom trenerskom radu. Trenira etiopske srednje i dugo prugaše i ima zaista dobre rezultate. No, problemi su isti. Njegovi trkači ddnevno popiju oko dvije litre vode, a pretrče između 20 i 30 kilometara. Kada bi bilo po pravilima morali bi dnevno piti barem 4 ili 5 litara tekućine. Naravno, ne samo vode, nego i izotoničnih napitaka punih minerala i elektrolita. Bog se zaista poigrao s njihovim genetskim materijalom i oni su nevjerojatni usprkos svemu što sam nabrojao da bi morali. Krše sve prirodne zakone.
Ista stvar im je i u nogometu. Ljudi mogu trčati beskonačno. Nažalost nema nikoga da im pokaže tehniku i taktiku. Oni su ogroman potencijal preput nadnaravne genetike i želje za usvajanjem znanja....ali bez trenera, doktora, nutricionista, farmakologa, fizioterapeuta...
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati