U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana.

Jedna od mnogih kraljevina na Pirinejskom poluotoku

Bijeli štit s Quinas ili silver bezents (bizantski zlatnik ujedno i simbol gospodarskog napretka i bogatstva) poredanima u obliku križa s grba portugalske reprezentacije nalazi se i na državnom grbu simbolizirajući pravo portugalskog vladara, kao vladara nezavisne države, za kovanjem novca. Broj srebrnih bezanta (kovanica) se, pak, s vremenom mijenjao. Dodani su u grb Portugala umjesto dotadašnjeg jednostavnog plavog križa nakon proglašenja nezavisnosti države sredinom 12. st.

U drugoj polovici 11. st. burgundski vojvoda Henrik (vl. 1069.–1112.) je od svog punca kralja Leona dobio na dar područje između rijeka Douro i Minho za koje se ujedno koristio i naziv Portugale, izveden od imena antičke naseobine Portus Cale na mjestu grada Porta. Sredinom 12. st. njegov se vladar Afonso I. (vl. 1139.-1185.) osamostalio od vrhovne vlasti iz Leona te grofoviju Portugal uzdigao u kraljevstvo.

Kralj Afonso je s rekonkvistom, odnosno križarskim pohodima protiv Maura, osvojio južne dijelove, zajedno s gradom Lisabonom (1147.), na koje je proširio naziv Portugal. Afonso je tražio papinsko priznanje svog novoosnovanog kraljevstva prikazujući ga kao oblik božanski potvrđenog rata. Portugalsko je društvo, s izrazito moćnom Crkvom i Inkvizicijom, stoljećima nakon toga bilo podijeljeno na agrarni sjever u kojem je dominirala feudalna hijerarhija društvenih odnosa, obrtnički i trgovački središnji dio te jug u kojem su dominantni bili viteški vjerski redovi. Sredinom 13. st. rekonkvista će završiti, a tada stečene portugalske granice prema Kraljevini Kastilji i Leon (tj. budućoj Španjolskoj) se neće izmijeniti do danas.

Zeleni elementi na garnituri su izvedeni iz crveno-zelene nacionalne zastave koja je kreacija suvremenog doba. Jedna teorija govori da je ona izvedena iz barjaka kralja Joaoa I.(r. 1385.-1433.) na kojem se nalazio zeleni Avizov križ s ukrasnim crvenim rubom. Obitelj Aviz je u borbi oko prijestolja, nakon što je izumrča dinastija Burgundy, uspjela u ratu (1383.-85.) poraziti drugog pretendenta - kastiljskog kralja - te tako utemeljiti dinastiju koja će vladati Portugalom sve do druge polovice 16. st. S obzirom na to da je velik broj starijeg plemstva stao na stranu kastiljskog kralja, kralj Joao je nagradio vlastite pristaše njihovim posjedima.

Idemo na put s crvenim križem

Crveni križ s grba portugalske reprezentacije predstavlja simbol Reda Krista, viteškog reda od izuzetne važnosti za portugalsku povijest. Stvoren je još početkom 14.st. od ostataka templara čije su grupe tada po cijeloj Europi bile prisilno ukidane na zapovijed pape pod krinkom ''hereze''. Red je nastao pod zaštitom portugalskog kralja koji je odbio progoniti templare, za razliku od ostalih europskih vladara čije su države bile pod političkim utjecajem Katoličke crkve. Kralj se na takav potez odlučio zbog njihova doprinosa u rekonkvisti. Crveni križ Reda Krista je bio često viđeni simbol na pomorskim zastavicama kao i na jedrima brodova što su plovili za Novi svijet od 15. st. U 15. i 16. st. Lisabon je bio među najjačim europskim gospodarskim i trgovačkim središtima zbog svojih pomorskih veza.

Proces portugalskih pomorskih ekspedicija i izgradnje kolonijalnog carstva se povijesno i geopolitički može podijeliti na tri faze: u 16. st. u smjeru Azije i Indijskog oceana, 17. i 18. st. Brazil, a 19. st. i 20. st. Afrika. Kolaps u bitci kod El-Ksar-el-Kebira u sjevernoj Africi (1578.), aneksija kastiljskog vladara između 1580. i 1640. godine te sve veće prijetnje portugalskoj dominaciji nad pomorskim putovima u Indijskom oceanu od Nizozemske i Engleske otkrivale su unutarnju krhkost Portugala na globalnoj razini. Kako je portugalska moć u Indijskom oceanu opadala krajem 16. st., sve veća pozornost se pridavala kolonizaciji Brazila čiju će ogromnu površinu i ekonomski potencijal iskorištavati sve do početka 19. st. i uspostavljanja nezavisne brazilske države. Naposljetku su, nakon vaganja geopolitičkih prioriteta, Portugalci odlučili za snažnijom kolonizacijom Afrike.

 Španjolska i definitivno ostaje bez Cristiana Ronalda

Druga teorija o popularnosti crveno-zelene nacionalne boje kao inspiraciju spominje crveni križ Reda Krista na zelenoj podlozi, a postao je popularno obilježje tijekom uspješne revolucije 1640., nakon koje Portugal ponovno postao neovisan od Španjolske.

Portugalsko je prijestolje od 1580. zauzeo kastiljski kralj (tj. španjolski) nakon izumiranja dinastije Aviz, čime je ujedno konačno uspio pod svoju vrhovnu vlast staviti sva kraljevstva na Pirinejskom poluotoku. Ipak, za razliku od ostalih, na prijestolju Portugala će se zadržati ''samo'' do 1640. Tada izbija pobuna portugalskog plemstva i svećenstva na sjeveru zemlje jer španjolski kraljevi nisu držali obećanja o poštovanju zakona i običaja kojima se jamčila autonomija Portugala, već su se sve odluke donosile u Madridu. Doduše, iz vlastitih interesa, podjeli (ili ponovnoj neovisnosti) nisu bili skloni trgovački i inkvizicijski krugovi, a i sam papa je povezivao portugalsku političku neovisnost s protestantskom vjerskom samostalnošću koja je tada osvojila sjever Europe, iako je Portugal bio oduvijek jedan od najkonzervativnijih katoličkih dijelova Europe. Naravno, papa se nije usudio razljutiti Španjolsku, najveću od preostalih katoličkih sila.

Pobuna je ipak uspjela, prije svega radi istovremene zauzetosti Kastilje gušenjem otpora u Kataloniji, Napulju i ratom protiv Francuske,  a na prijestolje je sjela obitelj Braganza koja će ondje ostati sve do početka 20. st. Osamostaljivanje od Kastilje iz 1640. je ujedno značilo i konačno odustajanje španjolskih kraljeva od podvrgavanja cijelog Iberijskog poluotoka svojoj vrhovnoj vlasti.

Uspostavljanjem prekooceanskog kolonijalnog carstva i višestoljetni ratovi protiv Kastilje što su konačno završili 1640. utjecali su na jačanje svijesti o pripadnosti jednoj državi (Portugalu), kao i izgradnji portugalskog nacionalnog identiteta. U prvom slučaju, osjećaj portugalskog identiteta bit će osnažen tijekom prekooceanskih pothvata kada su Portugalci, ploveći svijetom, upoznavali nove narode i kulture te time istovremeno postajali svjesni svoje ''različitosti'' naspram drugih. U drugom, stoljeća ratova protiv Kastilje stvorila su duboki antagonizam između Portugalaca i njihovih kopnenih susjeda. Vrlo lako se moglo dogoditi da Portugal od 16. st. postane sastavni dio Španjolske ili španjolske krune kao uostalom i Galicija, Navarra, Katalonija, Aragon i druge države Pirinejskog poluotoka koje jednako tako imaju različiti jezik od kastiljskog i više-manje jednaku povijesnu podlogu za razvoj vlastite države. Međutim događaji iz 1640., pokazat će budućnost, zauvijek su prekinuli takav scenarij.

Ako trebaš nacionalnu državu nazovi Veliku Britaniju

Današnja himna "A Portuguesa" je nastala 1890. te ubrzo postala republikanska marching song, tijekom pobune protiv monarhističke vlasti potaknute njenom vanjskom politikom, odnosno podređivanju interesima Velike Britanije. Još tijekom 18. st. Portugal je bio pod zaštitom Velike Britanije kojoj je u zamjenu za oružje, plaćenike i zaštitu konvoja koji su iz Brazila prevozili zlato, osiguravali dotok vina, tržište za vunene tkanine, sigurna utočišta na vodenim putovima izvan Europe te saveznika protiv Kastilje. Početkom 19. st. Napoleonova Francuska je zauzela Portugal (1807.), bez čije pouzdane kontrole nije mogla funkcionirati kontinentalna blokada Velike Britanije, dok je kraljevska obitelj pobjegla u Brazil. Britanci su i nakon protjerivanja Napoleonove vojske, gospodarski i politički iskoristili nesposobno regentstvo te upravljali Portugalom kao  svojom kolonijom. Nakon uspješnog ustanka protiv britanske vlasti koji je obuhvatio cijelu zemlju i prepuštanja portugalskog prijestolja maloljetnoj kćeri kralja Mariji II. (1826.-53.) dolazi do revolucije koja će u idućih trideset godina proći kroz faze konstitucionalnog radikalizma, reakcionarne represije, građanskog rata, narodnog ustanka i urbanog terora, a unutar tog razdoblja djelovat će četrdeset vlada. Uz britansku ekonomsku podršku, konačnu će pobjedu 1851. izvući liberalni trgovački jug koji je stao uz kraljicu, a revolucija reakcionarnih snaga je i tako pala bez uplitanja Svete alijanse za koju je Portugal bio od male važnosti. Portugal se tada temeljito promijenio: vođe raspustili samostane, podijelili crkvenu zemlju, prodali krunske posjede, utemeljili niz novih aristokratskih titula te uspostavili parlamentarni sustav s imovinski ograničenim pravom glasa.

Spomenulo se kako je Portugal nakon gubitka kolonijalne vlasti nad Brazilom (1822.) okrenuo Africi. Portugal je krenuo u ''pacifikaciju'' naroda u unutrašnjost svojih kolonija (Mozambika, Gvineje i Angole) s ciljem uspostavljanja kontrole na što većim teritorijem i njegovim stanovništvom. Međutim, 1890. Velika Britanija je donijela tzv ''Britanski ultimatum'' s kojim je primorala Portugalce na zabranu širenja afričkih posjeda te ih ograničila samo na već postojeće posjede. Time se srušio portugalski san o povezivanju Mozambika i Angole i stvaranja jedinstvene cjeline u južnoj Africi koja bi išla od atlantske do tihooceanske obale. Jednostavno, takav je plan bio u suprotnosti s britanskim željama o stvaranju carstva od Capetowna do Kaira. Portugal je morao pristati na Ultimatum jer bi u suprotnom doveo u opasnost posjedovanje uopće bilo koje kolonije u Africi. S druge strane, pokazat će se kako je prihvaćanje Ultimatuma predstavljao udar na portugalsku nacionalnu svijest pokazavši istovremeno podređeni položaj Portugala u odnosu na ostale europske kolonijalne sile na prijelazu stoljeća.

I najstarijima su potrebni nacionalni mitovi

Za razliku od ostalih europskih nacija koje su svoj nacionalni identitet konstruirale tek tijekom 19. i 20. st. za portugalski se može tvrditi da je taj process trajao i nekoliko stoljeća prije. Osim određenih događaja što su ‘’izolirali’’ Portugal od ostatka Pirinejskog poluotoka – poput 1385., 1640. Ili uspostavljanja prekooceanskih kolonija, portugalski nacionalni identitet je stoljećima bio oblikovan iz više smjerova: s povijesnom tradicijom, narodnom voljom, gospodarskom interesima, geografskom položaju tj. okruženju, različitim etničkim i jezičnom porijeklom, dakle, sveukupno gledajući, svih neophodnim uvjetima za postojanje nacije. Ipak, zbog svojevrsnog pada države i prekooceanskog carstva tijekom 19. st., portugalski intelektualci su postali opsjednuti veličanjem nacije.

Ukorijenilo se mišljenje da je Portugal jedna od najstariji europskih nacionalnih država. Bitka za Ourique (1139.) između Afonsa Henriquea i islamskim Almoravida je bila najčešće citirani događaj u smislu oznake početka postojanja portugalske nacije. Međutim, naravno, formiranje države nije automatski značilo i stvaranja osjećaja portugalskog nacionalnog identiteta među narodom što je naseljavao kraljevstvo. Takav je osjećaj mogao postajati eventualno kod plemstva i klera, privilegiranih slojeva koji su ga zatim kroz iduća stoljeća prenijeli i na običan puk. Postupno protjerivanje Maura pridonijelo je stvaranju zajedničke veze među privilegiranim i neprivilegiranim slojevima, a ona se prvenstveno odnosila na kršćanski identitet (suprotno muslimanskom). 

Također, izdvojena su i tri ključna trenutka koji su oblikovali naciju. Afonsova pobjeda u bitci kod Sao Mamede (1128.) koja je dovela do stvaranja malog kraljevstva Portugal na sjeveru Pirinejskog poluotoka i odvajanja od Galicije. Drugi je bila trauma tijekom španjolske okupacije (1580.-1640.), a treći Britanski ultimatum (1890.).

Novi crveno-zeleni nacionalni outlook modernog multikulturalnog Portugala

Portugal je pod patronatom Velike Britanije u 19. st. bio u stalnoj gospodarskoj krizi, što je dovelo do porasta republikanskog pokreta početkom 20. st. Kralj je odgovorio represivnim mjerama: uveo je diktaturu ministra predsjednika Joãoa Franca i režim policijskoga terora. Republikanski protuodgovor je bilo ubojstvo prijestolonasljednika i rušenje s vlasti kraljeva drugog sina ustankom vojske i mornarice u Lisabonu 1910.  Monarhija je srušena i uspostavljena je Republika.

Portugalskom opremom dominira crvena i zelena koje su upravo revolucionarne 1910. Dobile su status nacionalnih boja s kreiranjem crveno-zelene zastave, s obzirom na to da se tada stvorila i potreba ukidanja određenih simbola zbačenog monarhističkog režima, poput bijelo-plave državne zastave. Između 1891 i 1911. crvena i zelena boja su bile prisutne na svakom republikanskom obilježju, ali ne postoji izvor koji bi potvrdio porijeklo ili inspiraciju za takvu kombinaciju Može se samo s većom ili manjom vjerojatnošću pretpostaviti da su one inspirirane bojama određenih barjaka ili simbola od izuzetne važnosti za portugalsku povijesti (npr. križ Reda Aviza, križ Reda Krista, barjak iz 1640. itd.).

Tijekom razdoblja poznatog pod nazivom Estado Novo (1933.-1974.) izmišljeno je novo objašnjenje za portugalske nacionalne boje. Crvena je tako tobože predstavljala žrtvu koju su Portugalci ponijeli služeći naciji, dok je zelena predstavljala nadu za bolje sutra. Vodeća politička ličnost bit će Antonio de Oliveira Salazar koji je u Portugalu institucionalizirao već postojeću vojnu diktaturu (1926.-28.), uspostavivši korporativnu, autoritarnu i katoličku državu s jednom političkom organizacijom (1933). Kao premijer vladat će Portugalom sve do kraja 60-ih godina 20. st.

Britanski ultimatum je tijekom razdoblja republike (1910 -1926 ) i diktature (1926 -1974 ) služio kao snažna motivacijska sila Portugalu za obnavljanjem i jačanjem svog kolonijalnog carstva, prvenstveno u Africi. Kao izravna posljedica takve politike, dotadašnje relativno homogeno portugalsko društvo, tijekom 20. st. će postati multikulturalno, a proces će doživjeti vrhunac u vremenu dekolonizacije afričkih posjeda, ali i Brazila, kada je ujedno počelo i veće doseljavanje tamošnjeg stanovništva u Portugal.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

IZVORI:

Fernando Arenas. Utopias of Otherness: Nationhood and Subjectivity in Portugal and Brazil, Minneapolis: University of Minnesota Press, 2003.

David BIRMINGHAM, Povijest Portugala, Zagreb, 2004.

Sergio Campos Matos, ''Portugal: the Nineteenth-Century Debate on the Formation of the Nation''. Portuguese Studies, Vol. 13 (1997), pp. 66-94

Felipe FERNANDEZ-ARMESTO, Narodi Europe, Zagreb, 1997.

Grupa autora, Povijest: Humanizam i renesansa, doba otkrića, knjiga VIII., Zagreb 2008.

Grupa autora, Povijest: Doba apsolutizma (17. stoljeće), knjiga X., Zagreb 2008.

Grupa autora, Povijest: Napoleon, restauracija i građanske revolucije (1800. - 1848.), knjiga XIII., Zagreb 2008.

Grupa autora, Povijest:  Prvi svjetski rat i poslijeratno doba (1914. - 1936.) , knjiga XVI., Zagreb 2008.

 ‘’A Portuguesa’’, https://en.wikipedia.org/wiki/A_Portuguesa

''Coat of arms of Portugal'', https://en.wikipedia.org/wiki/Coat_of_arms_of_Portugal#Quinas

'Flag of Portugal'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Portugal#Colours

''Flag of Portugal'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Portugal

''Lisabon'', http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36746

''Order of Christ'', https://en.wikipedia.org/wiki/Order_of_Christ_(Portugal)

''Portugal'', http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49619

''Portugal'', http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49619

''Portugal: the house of Aviz'', https://www.britannica.com/place/Portugal/The-house-of-Aviz-1383-1580