Foto: Getty Images / Guliver Image

POBJEDOM nad Napolijem u Ligi prvaka (2:1) Manchester City nastavio je s izvrsnim igrama na početku sezone. Na Etihadu smo sinoć, uz pobjedu Cityja, vidjeli i izvrstan nogomet u kojem su gledatelji uživali.

Dvojica velikih trenera

Pep Guardiola i Maurizio Sarri dvojica su najprogresivnijih trenera na svijetu. Rezultat utakmice nije važan neutralnom promatraču, ali način igre i dojam jesu. Dva sustava u kojima postoji nadmudrivanje i smisleno stvaranje prednosti na svakom dijelu terena, u kojima nema siledžijstva, dugih lopti i igre čiju kvalitetu presudi odbijena lopta, izmamili su divljenje. Nogomet u kojem nema skrivanja, u kojem apsolutno svaki igrač mora pokazati nogometni intelekt u donošenju odluka i tehničku dotjeranost koja ga neće otkriti kao očitu metu suparnika. Ne treba više od dviju ekipa koje uistinu igraju nogomet kako bi se u njemu uživalo. Takve vrijednosti su raritet u modernom nogometu zbog pritiska rezultata pod svaku cijenu i na bilo koji način. Zato treba odati veliko priznanje trenerima i ekipama koje vjeruju kako se može postići zadovoljavajući rezultat bez pogleda na semafor i istodobno uživati u nogometu.

Savršena Pepova priprema

Više puta, ove i prošle sezone, Pep Guardiola hvalio je Napoli. Nedavno je ustvrdio kako je njihova organizacija napada najbolja u Europi, a presing nešto na što moraju biti spremni. I itekako su bili. City je otupio prvi presing gostiju tako što su Walker i Delph igrali „lažne bekove“. U fazi izgradnje napada ulazili su u sredinu terena i tako je City bio postavljen u 2-3-4-1 formaciju. Ona je donijela igrača više u prvoj fazi igre, a Napoliju onemogućila da suparnika pritisne na jednoj strani i tako osvaja lopte. Napolijeva prednja trojka tako je u obrani igrala izrazito usko, što je domaćinu otvaralo čiste dijagonale prema Saneu koji je bio glavna točka napada. Nakon takve akcije je City i poveo, a u nekoliko navrata su, zahvaljujući njegovoj igri 1 na 1 ili prodoru nakon duplog pasa, ušli u završnicu akcije. Cityjeva igra s tako postavljenom centralnom linijom puno puta na sebe je prizvala i pritisak Zielinskog i Hamšika kojima su onda De Bruyne i Silva lako ulazili u veliki prostor iza leđa. Napoli je izgledao loše u tim trenucima – njihovi karakteristični trokuti nisu funkcionirali jer su imali suparnika koji je znao zabiti sa svih strana, a Napoliju je nedostajao ventil koji bi osigurao posjed lopte. Pepove pohvale očito nisu bile kurtoazne. Tip je puno gledao Napoli i savršeno pripremio utakmicu za takvog suparnika.

City otkrio defenzivne probleme Napolija

Napoli je ekipa koja jako teško može igrati postavljenu obranu. Ima ofenzivne bekove, a često su i dvojica od trojice veznih igrača primarno ofenzivne orijentacije. Zbog toga je logično Sarrijevo nastojanje da Napoli igra presing, ali caka presinga je što u njemu nema skrivanja. Jedno kašnjenje, jedna nesinkronizirana kretnja ili nedostatak osigurača i ekipa puca po šavovima. U prvom poluvremenu gledati smo kako Napoli neuspješno pokušava uloviti Fernandinha u zamku, da bi nakon prekasnog izlaska u pritisak on lako loptu distribuirao na bok, bez ijednog suparnika koji bi blokirao takvo dodavanje. Napoliju je Liga prvaka i sudar s ovakvim momčadima velika škola. U svojoj ligi nemaju ekipu s ovako jasnim i definiranim uzorcima izgradnje napada (ali i tehničkom kvalitetom igrača koji to mogu iznijeti), kojima onda treba prilagoditi način presinga. Nije svaki presing isti, niti je odgovor na svaku igru, i to je lekcija koju su gosti mogli skupo platiti u prvom dijelu.

Drugo poluvrijeme kao iskupljenje

Napoli je vrlo lako mogao izgubiti s 3 ili 4 pogotka razlike. Ali isto tako je mogao, s obzirom na propuštene šanse, izvući i bod. U drugom dijelu City se, barem tako izgleda, planski povukao čekajući grešku i kontru, ali to je protiv Napolija jako loš recept. Posebno zato što je City u sličnom problemu u pozicijskoj obrani kao njihov suparnik – nerealno je očekivati da Sane, Silva, Sterling i De Bruyne igraju uspješno povučeniju obranu kroz duži period. I tu je došlo do izražaja nešto često prešućeno, a krucijalno za ekipe koje igraju nogomet poput Cityja, a to je ritam. Ritam napada, kretnji i otvaranja kojim lome suparniku linije, ali i volju za igrom, a sebe stavljaju u poziciju onoga tko konstantno kontrolira loptu i prostor. Onog trenutka kada je Napoli postao barem ravnopravna ekipa po tom pitanju, zaredale su tehničke greške koje su ih mogle skupo koštati.

Kevin De Bruyne

Na svijetu na kojem još uvijek igra Leo Messi, teško da može postojati bolji nogometaš. Na svijetu u kojem on i Ronaldo zabijaju po dvjesto golova, teško da itko drugi može osvojiti Zlatnu loptu. Ali ono što radi Kevin De Bruyne u posljednjim dvjema sezonama može stati uz bok takvim igrama. Teško se sjetiti kada smo zadnji put na elitnoj razini vidjeli krilo koje se uspješno preobražava u veznog igrača (osim možda Schweinsteigera). De Bruyne razigrava, trči, pritišće, dribla, završava i priprema. Ne postoji segment igre u kojem ne sudjeluje, a genijalno razumijevanje nogometa omogućava mu da uvijek dođe u situaciju u kojoj jednostavnim rješenjem može nauditi suparniku. City je možda najmoćnija ekipa na svijetu u ovom trenutku. Real, Barcelona ili PSG su moćniji i vjerojatno još uvijek ukupno bolji, ali nijedna od nekoliko elitnih ekipa na svijetu ovako ne plijeni igrom. O njegovoj igri dovoljno govori to što je baš on pokretač te momčadi. U trenucima kada je trener poput Pepa ostao bez Gündogana kao jedinog pravog organizatora igre u srcu terena (Silva je ipak „osmica ili desetka“), njegova prilagodljivost ovu ekipu čini tako prokleto dobrom.