Foto: Anita Bukljaš/Index

ODLAZAK cijele akrobatske grupe Krila Oluje definitivno je, na nacionalnoj razini, najgora vijest ove godine. Ne zato jer su nam nešto posebno potrebni oko borbene gotovosti, lovačka avijacija nam je ionako više karikatura nego avijacija, ne ni zato jer donose neke značajne novce državi – kao i većina vojske više koštaju nego što privređuju – već zato jer odlazi najbolji od nas.

Pilot instruktor koji je došao do razine pilota akrobatske grupe jednostavno spada u ono najbolje što neka nacija može dati – najbolje u onom genetskom smislu jer ih od stotinu prijavljenih vojni pilot postane jedan, i najbolje u smislu obrazovanja – jer potrebno je i truda i vremena i znoja i najbolja organizacija i školski sustav da bi student aeronautike postao pilot akrobatskog aviona. I kao što u športu imamo olimpijce, u avijaciji imamo ovu grupu. Najbolji od najboljih. Ponos roditelja, ponos rodbine, ponos u onim koji ih gledaju za nastupa.

A trebali bi biti i ponos Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. I cijele Države.

Na rubu interesa službe

Iz novina saznajemo kako materijalna situacija nije baš bila sjajna – neki su piloti letne rukavice kupovali o svom trošku. Nadalje, sami su izrađivali propagande brošure i plakate. Što znači, nikome nisu u biti bili potrebni, jer poslodavac jednostavno nije imao ideju što će pametno s njima.

U konačnici, problem je postalo i gašenje transportne eskadrile (malo pompozni naziv za dva transportna AN-32B), koji su kod nastupa izvan Hrvatske služili kao logistička potpora za prijevoz opreme i tehničara. Jer, svaki pilot zna da svoj posao ne može raditi bez mehaničara u jednodijelnoj plavoj kuti.

Čini se da ti ljudi jednostavno više nikome nisu trebali. Bili su tu, nešto su letjeli, ali neke strategije da se u promociji Hrvatske iskoriste najbolji od najboljih – nije bilo. A akrobatski piloti ne spadaju u ljude koji će biti sretni da dođu na posao i da ne moraju raditi.

Sposobni među uhljebima

Najveći problem ovih ljudi leži, paradoksalno, upravo u tome što su najbolji. Upravo činjenica da su najbolji među najboljima u hrvatskom javnom sektoru, a dio kojeg je naravno i MORH, znači uglavnom – probleme. Jer cijeli javni sektor je umrežen i premrežen ljudima sasvim prosječnih i ispodprosječnih sposobnosti, koji taj sektor vide kao mjesto koje osigurava barem prosječnu, a mnogima i natprosječnu plaću, svakog desetog u mjesecu, radio ne radio. Uz onu univerzalnu i obveznu – ne talasaj!

Ovakvi ljudi, poput pilota akrobatske grupe najveći su strah i najveća prijetnja svakim uhljebima – jer sposobnost ovih ljudi ukazuje na nesposobnost drugih.

Jeste li primijetili tipičnu "hrvatsku šutnju" kada je obznanjeno da ovi ljudi odlaze? U nekoj normalnoj državi odlazak cijele grupe značio bi hitan sastanak najviših državnih tijela i pranje vojnog vrha od strane političara. Ovdje svi šute.

MORH nemuštim priopćenjem navodi kako ovaj odlazak "neće utjecati na borbenu spremnost i sposobnosti OSRH". Ma zaista? Čemu su onda uopće služili? Zašto smo ih uopće plaćali?

Vojna sigurnosno - obavještajna agencija (VSOA) – koja je uza sva prava na privatnost koju piloti imaju ipak trebala znati za ove stvari, tipa potpisivanja ugovora za stranu državu od cijele grupe – šuti. Naravno da će šutjeti, jer će netko postaviti opravdano pitanje što i zašto rade i zašto zaslužuju natprosječne plaće. Uopće, koja je njihova svrha, ako od odlasku cijele grupe pilota ministar sazna tek kada ovi urudžbiraju zahtjev?

Premijer šuti. Dobro, njemu ćemo oprostiti, jer kada počne govoriti, tek onda imamo svašta, a i latinskog nam je dosta za neko vrijeme.

Posebno je zanimljivo – šuti i predsjednica Republike. Jest da je u New Yorku, ali mobitel imamo, Internet imamo – a ovlasti nad vojskom i obavještajnim službama su jedne od rijetkih pravih ovlasti koje u Hrvatskoj državni poglavar ima. Međutim, ponaša se kao da se ništa ne događa.

Da se nesposobni ne uvrijede

Cijeli hrvatski javni sustav premrežen je nesposobnima, nevještima, neobrazovanima i jalnima. I ti ljudi upravo i najviše mrze one sposobne i radišne unutar tog sustava. Jer, zamislite da jednom dođe neka vlada koja bi počela provjeravati tko i kako radi! Strah od sposobnih i radišnih jedan je od najvećih strahova koji postoje među onima koje plaćaju porezni obveznici. Nije to samo ovaj slučaj.

Sjećate se one aferice od prije pet godina kada je Ivan Đikić neformalno pozvan u HAZU-a, a onda nije imao dovoljno glasova za postati dopisni (dakle ne puni!) član Akademije. U tom trenutku, svih 18 akademika medicinskog razreda imalo je 4869 citata, a sam Ivan Đikić je imao 6782 citata! Pa naravno da cijenjene dame i gospoda akademici nisu u svojim redovima htjeli onoga tko ima više izvrsnosti nego svi oni zajedno – jer bi nekome možda sutra palo na pamet zašto plaćamo sve te akademike i to ne male novce.

Imamo, slično tome, evo od ulaska u EU, odlazak liječnika. Stotine specijalista je otišlo ili se sprema na odlazak – ali svi o tome šute. Kao, eto ne može se ništa napraviti. Nikome naravno ne pada na pamet smanjiti broj nemedicinskog osoblja u bolnici, kako bi mogli više plaćati liječnike i medicinske sestre. Na kraju, dobiti ćemo birokratski san – bolnice koje će imati samo ekonomiste, pravnike, politologe i pomoćno osoblje. Plaće će stizati, a kako neće biti liječnika i sestara koji em samo grintaju, em primaju veće plaće od ovih pratećih – svi će biti sretni. Osim pacijenata. Zaista, kako to da ako je npr. 100 liječnika manje, zašto nema otkaza za 30-tak ljudi iz nemedicinskog osoblja? Jednostavno je – da se uhljebi ne uvrijede, posebno u izbornog godini.

Znaju vjerujem i mnogi među čitateljima kako je to kada u državnoj i javnoj upravi ili kakvoj velikoj firmi radite i bolji ste radnik od drugih. U Njemačkoj bi vas nagradili. Kod nas bi najradije da nestanete.

Kriza jest – pa ćemo štedjeti na pilotima

Kada se mora hraniti ogroman javni sektor (i paziti i maziti da se ne uvrijede), onda za one najbolje jednostavno nema mjesta. Kada se ne želi provoditi reforme, onda nikome u politici neće pasti na pamet smanjiti broj administrativaca za 10% kako bi piloti imali više. Jer, čast svakome, ali posao vojske je braniti zemlju – a vojni piloti su tu puno učinkovitiji od onih koji barataju primarno spajalicama i klamericama.

Koliko su stvari oko uhljebljenja i napredovanja po političkim i drugim čudnim kriterijima u nas postale „normalne“ govori i činjenica da Republika Hrvatska ima trenutno 28 aktivnih generala. Norveška, s nešto većom vojskom od naše, ima ih 20. Veći broj generala je bio razumljiv u doba rata i poraća – ali od Oluje je prošlo skoro 20 godina, pola radnog vijeka. Što ne bi moglo imati malo manje generala, a da se ima malo više za aktivne pilote? I za koji sat više leta?

I naravno da u takvoj sredini, prosječnosti, nerada i nezamjeranja, na kraju nema mjesta za – akrobatske pilote. U sustavu uravnilovki, političkih i rodbinskih napredovanja, nepostojanja razvojnih ciljeva – kvalitetni ne da se ne vole, nego ih mrze. Nema većeg jala od hrvatskog jala prema uspješnima, pa tako i u javnom sektoru. Svima jednako, da se ne vidi tko je takav i tko što zna.

Neka im je sretan put

Pilote Krila Oluje Hrvatska nije prepoznala, pa joj stoga i nisu ništa dužni. Otići će, kao što odlaze deseci tisuća naših najboljih kadrova – inženjera, programera, kirurga, medicinskih sestara, kuhara… Oni koji znaju, oni koji mogu, oni koji su sposobni, bilo sa svojim brojnim diplomama, bilo zato jer su kao majstori spretni s alatima i rukama. Odlazi cvijet naroda, kao što se stoljećima išlo u tuđinu. S time da nam danas napokon nije kriv ni Beograd ni Pešta ni Beč što je tako. Kako smo državu posložili – takva nam je.

A sve manji i manji realni sektor ostaje plaćati vojsku bez pilota, bolnice bez liječnika, Akademiju bez citiranih znanstvenika – i da to nikome nije čudno. Jednostavno, Hrvatska postaje državna bez smisla. Zato je i najbolji i napuštaju. Shvaćaju to i imaju alternativu. Nemojte misliti da to ovi ljudi rade samo radi novca, da su htjeli samo novac davno bi napustili MORH i krenuli za kopilote komercijalnih aviona.

I kada pogledamo u što se Hrvatska pretvara i što nudi najboljima od sviju nas – ovoj šestorici pilota možemo samo zaželjeti sretan let, u nekoj drugoj zemlji, gdje se cijeni rad, trud i izvrsnost.