Foto: Index/Hina

PROMATRAJUĆI razmjere i posljedice grčke krize, postavlja se pitanje možemo li od svega toga nešto naučiti? Konkretnije, može li običan hrvatski građanin - onaj koji živi od svojega rada ili djelatnosti, te nastoji prehraniti sebe i svoju obitelj - izvući neke lekcije koje bi mu mogle pomoći da se bolje pripremi za gotovo neizbježnu repeticiju grčkog scenarija u Hrvatskoj?

Kaže se da je razlika između budale i mudraca ta što budala uči na vlastitim pogreškama, dok mudar čovjek uči na tuđim. Zato ne budimo budale, nego pogledajmo što možemo učiniti već danas kako bi se zaštitili od gramzive države i preživjeli scenarij za kojeg se nadamo da se ipak neće dogoditi.

1. Ništa ne očekujte od države

I vrapci na grani znaju da je Hrvatska prezadužena zemlja, s kojom se iznimno loše upravlja. HDZSPD oligarhija već godinama koči ekonomski rast, što je dovelo do visoke stope nezaposlenosti. Golema i neučinkovita državna uprava hrani se visokim oporezivanjem ostatka ostataka realne ekonomije. Budžetni deficit iz godine u godinu je sve veći, javna potrošnja raste, a sve se to financira dugom kojeg će vraćati naši unuci i praunuci. Nakon što bankrotiramo.

S obzirom na to, više je nego naivno očekivanje da će nas isti sustav koji nas je doveo u tu situaciju moći iz nje izbaviti. Krajnje je vrijeme da shvatimo da država nije dobra majka koja brine o potrebama svoje djece, već nezasitna neman koja živi od otimačine onoga što njezini građani steknu u znoju i muci. Zato sigurno nećete pogriješiti ako svoju budućnost planirate neovisno o državi.

2. Osigurajte svoju štednju

Primjer Grčke daje nam izvrstan (iako tužan) primjer kako prolaze oni koji vjeruju bankama u državi kojom vladaju fiskalno neodgovorni političari. Kako se Grčka približavala bankrotu, građani su počeli sve više i više povlačiti novce iz banke. Grčka vlada na to je reagirala tako da je proglasila tzv. "bank holiday" - zatvorila bankarski sustav i tako onemogućila ljudima bilo da podignu gotovinu sa svojih računa, ili da novce prebace na bankovni račun izvan zemlje. Uveli su i limit na bankomatima, tako da nijedan Grk sa svoga računa nije mogao uzeti više od 60€ dnevno.

Na taj način grčka vlada postigla je dvije stvari: spriječila kolaps bankarskog sustava koji se temelji na frakcionalnom bankarstvu (u kojem ni jedna banka nije u mogućnosti isplatiti depozite svim štedišama ako dođu u isto vrijeme), te osigurala da novac ostane u Grčkoj. Ovo drugo je posebno važno, jer to omogućuje vladi da po potrebi krade novac od štediša. Nije se jednom dogodilo da su vlade u krizi uvele porez na depozit, porez na podizanje novca, ili porez na transakcije u korist bankovnih računa izvan matične države.

E sad, da su grčki građani imalo dovoljno pronicljivosti da vide da im država tone u kolaps, mogli su bez pol muke otvoriti račun u bilo kojoj stranoj banci, uložiti dio štednje u dionice poduzeća u privatnom vlasništvu, ili naprosto dio štednje pretvoriti u fizičko zlato i srebro za koje država ne mora nužno znati.

3. Ne birajte socijaliste i kejnezijance

Osim lekcije o fragilnosti i mogućnoj nesolventnosti bankarskog sustava u fiskalno neodgovornim državama, grčka kriza pokazuje u svu apsurdnost kejnezijanske paradigme po kojoj javna potrošnja i budžetni deficit mogu na neki magičan način oživjeti ekonomiju i generirati ekonomski rast. Naprotiv, ekonomski rast može se ostvariti samo dobrovoljnim razmjenama na slobodnom tržištu, gdje se privatne inicijative natječu u tome tko će bolje zadovoljiti potrebe svojih krajnjih kupaca i tako ostvariti poduzetničku nagradu zvanu profit. Visoki porezi i javna potrošnja taj proces mogu samo omesti, unazaditi ili potpuno onemogućiti.

A da to nije samo aprioristički zaključak svojstven "austrijancima", pokazuje upravo primjer Grčke koja desetljećima neuspješno pokušava primijeniti kejnezijanski recept kako bi oživjela ekonomiju. Neki se možda sjećaju Olimpijskih igara za koje se govorilo da će oživjeti grčku ekonomiju i donijeti neviđeni rast uzrokovan javnom potrošnjom. Stvar je na kraju završila u debelim minusima i novim zaduženjima. Davali su Grci trinaestu i četrnaestu plaću kako bi "potaknuli potrošnju", pa vidimo kako je to završilo. A kada je kejnezijanizam zatajio, otišli su u još veću krajnost pa izabrali marksističku Sirizu, koja je stvar pokušala riješiti još većom javnom potrošnjom i još rigidnijom regulacijom tržišta. Gašenje vatre benzinom preblaga je usporedba onoga što se s time postiglo.

Zato dobro pazite koga birate na izborima. Pročitajte ili barem preletite pogledom gospodarske programe onih stranaka za koje namjeravate glasovati. Naiđete li na fraze tipa "javna potrošnja", "državne investicije", "strategija razvoja", "socijalna jednakost" i slične izraze koji sugeriraju povećanje javne potrošnje i centralno planiranje ekonomije - bježite glavom bez obzira. Osim ako se baš želite jednog jutra probuditi u Grčkoj.

Autor je zaposlen kao istraživač na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Javno djeluje kao ekonomsko-politički komentator, piše blog Katkapital te često sudjeluje na javnim panelima i networking konferencijama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala