Besmisleno je izjednačavati slučaj Duhaček i slučaj bećarac

Besmisleno je izjednačavati slučaj Duhaček i slučaj bećarac
Foto: Filip Kos/PIXSELL / Davor Javorovic/PIXSELL

NOVINAR i kolumnist Indexa Gordan Duhaček prošli je ponedjeljak uhićen i sproveden na sud zato što je, između ostaloga, na Twitteru prošle godine napisao “ACAB”. Nakon toga u hrvatskoj javnosti javili su se glasovi koji su počeli uspoređivati taj slučaj s onim bećara Branimira Čolakovića. Besmisleno i promašeno. No, krenimo redom. 

Bećar Čolaković je ove godine osuđen zbog omalovažavanja i diskriminacije policijske službenice Marije Iličić na novčanu kaznu od 2000 kuna. Čolaković je policajki na Ljetu valpovačkom 2015. otpjevao bećarac u kojemu je poručio: ''Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi." Iličić ga je zbog toga prijavila zbog diskriminacije po spolnoj osnovi i vrijeđanja službene osobe te je na ponovljenom suđenju Čolaković ove godine konačno i prekršajno osuđen.

Polemika u slučaju bećarac na Indexu

Na Indexu je u vezi te presude objavljena polemika urednika Nevena Barkovića i Gordana Duhačeka u kojoj je prvi bio protiv te presude te je kao zagovornik apsolutne slobode govora po američkom modelu argumentirao kako je riječ o ograničavanju slobode govora, dok je drugi presudu podržao tumačeći je prvenstveno kao slučaj rodne diskriminacije i borbe protiv patrijarhata.

>> Barković vs. Duhaček: Je li bećara stvarno trebalo osuditi?

Poslije Duhačekova uhićenja i presude s novčanom kaznom od oko 100 eura za “ACAB” na desničarskim i srodnim portalima i društvenim mrežama krenule su teze o tome kako je Duhaček “osuđen po zakonu koji je i sam podržavao”, kao i izjednačavanje slučaja bećarac i slučaja Duhaček uz optužbe o Duhačekovom (i Indexovom) licemjerju. Argument otprilike ide ovako: Duhaček je podržao presudu bećaru Čolakoviću, a kada se sam našao u istoj situaciji, onda je promijenio ploču i počeo se pozivati na slobodu govora.

Index i Duhaček optuženi za licemjerje

Riječ je o neuvjerljivoj, zluradoj argumentaciji koja sadrži i očite neformalne logičke pogreške te namjerno ignorira konkretne kontekste oba slučaja, ali je dobila prominentan javni prostor pa na nju treba odgovoriti i pobiti je snažnim argumentima.

Za početak moramo pogledati što se točno dogodilo u jednom, a što u drugom slučaju. U slučaju bećarca Čolaković je došao pred policajku koja je uredno obavljala svoju profesionalnu dužnost osiguravanja jedne javne manifestacije te joj se direktno prostački obratio pozivajući je da mu se "naguzi".

U slučaju Duhačekova tvita u kojem je napisao “ACAB” (skraćenica za pankersko-anarhističku krilaticu “Svi policajci su gadovi”), on je s ta četiri slova komentirao slučaj u kojemu su policajci u Zadru upotrijebili pretjeranu fizičku silu na radnicima u jednom zadarskom fast foodu. Njegov je komentar, što je očito iz konteksta, bio kritika i osuda neprofesionalnog i opasnog policijskog ponašanja u konkretnom slučaju izražen na jednoj društvenoj mreži.

Logičke pogreške

Duhaček, dakle, nije došao na ulici do nekog policajca i počeo mu se derati u lice “ACAB” ili bilo što slično, dok je bećar Čolaković došao pred policajku Iličić i direktno joj se obratio s pozivom da mu se "naguzi". Duhaček je poznatom krilaticom izražavao građansku kritiku postupanja represivnog aparata prema drugim građanima, dok je Čolaković bez ikakvog povoda prostački i seksistički uvrijedio policajku Iličić.

Pokušaj izjednačavanja dvije različite situacije zapravo je kombinacija najmanje dvije neformalne logičke pogreške: 1. lažne ekvivalencije i 2. strawmana (čovjeka od slame). Izjednačavanje se pak pokušava provesti preko toga da su i Čolaković i Duhaček osuđeni po istom članku Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira, iz čega se izvlači i očito besmislena teza po kojoj je “Duhaček podržao zakon po kojemu je kasnije osuđen”.

Duhaček u svom polemičkom tekstu u kojemu je podržao presudu bećaru nigdje nije napisao da podržava ili ne podržava cijeli Prekršajni zakon i svaki njegov članak, nego se bavio konkretnim slučajem pa je tvrdnja o tome da je “podržao zakon po kojemu je kasnije osuđen” potpuno neutemeljena. Pored toga, tema nikad nije bio Prekršajni zakon sam po sebi, već njegova konkretna primjena u konkretnim slučajevima.

Sloboda govora

Dapače, Duhaček je u intervjuu za portal Balkan Insight, koji je dao nakon uhićenja i osuđujuće presude za “ACAB”, izjavio da smatra kako bi bilo posve u redu da je bio priveden i optužen da je bio došao na ulici do nekog policajca i počeo mu iz čista mira vikati “ACAB” u lice, što je zapravo ekvivalentno onome što je bećar Čolaković učinio policajki Iličić sa svojim pozivom da mu se "naguzi".

Širi kontekst plasiranih teza kojima se pokušavaju izjednačiti slučaj bećarac i slučaj Duhaček odnosi se pak na pitanje slobode govora. 

Točno je da se Duhaček na sudu i u javnosti branio pozivajući se na slobodu govora pa promotori izjednačavanja dva različita slučaja guraju tezu po kojoj je Duhaček podržao ograničavanje slobode govora bećara Čolakovića, dok za sebe, eto, traži nekakve privilegije. No Duhačekova izjava za Balkan Insight dokazuje baš obratno: on sam kaže da smatra kako bi bilo u redu da je optužen da je učinio maltene isto ono što je učinio Čolaković.

Iz Duhačekovog teksta o presudi bećaru apsolutno je jasno da on nije zagovornik američkog koncepta slobode govora, nego više naginje europskom modelu. Početak Duhačekovog teksta bavi se baš time je li tužba policajke Iličić primjer “nepoželjnog korištenja svojeg statusa u državnom represivnom aparatu da se nad građanima trenira strogoća” i “je li ovo još jedan primjer nepoželjnog ograničavanja slobode govora građana od strane vlasti”. 

Važna odluka njemačkog Ustavnog suda

Analizirajući konkretan kontekst tog slučaja, zaključio je da nije, jednako kao što je analizirajući konkretan kontekst svojeg uhićenja i presude, zaključio da jest riječ o treniranju strogoće i ugrožavanju slobode govora. Naime, riječ je o različitim situacijama. Ponovimo, Duhačekov “ACAB” na Twitteru bio je kritični komentar na slučaj pretjerane policijske sile nad građanima RH.

Zanimljivo je da se takav stav u potpunosti poklapa s odlukom njemačkog Ustavnog suda iz 2016. godine koji se u posebnom slučaju bavio skraćenicom “ACAB”. 

Ta četiri slova često se u Njemačkoj mogu vidjeti na transparentima na nogometnim utakmicama, prosvjedima i drugim mjestima na kojima policija nije baš rado viđen gost. Njemački Ustavni sud je odlučio kako policajci legalno mogu biti nazivani "gadovima" ili "kopiladi" sve dok se misli na policiju općenito, a ne na pojedinog policajca ili određenu grupu njih. Isto je odlučeno zbog natpisa FCK CPS (od Fuck Cops).

"Široka grupa ne može biti uvrijeđena, ali ako bi vrijeđali pripadnike, recimo, određene policijske stanice, to bi moglo biti kažnjivo", objasnio je tada za Deutsche Welle sukus presude njemački ustavni stručnjak Achim Doerfer.

Policajcu se ne smije u lice reći da je gad, ali se policija smije kritizirati s "ACAB"

Drugim riječima, ''ACAB'' (ili "A.C.A.B.") je u Njemačkoj zaštićen kao sloboda govora kada se time izražava kritika policije - baš ono što je učinio svojim tvitom Duhaček, ali građanin može biti zakonski gonjen ako je "ACAB" upućen nekom policajcu direktno - ono što je učinio bećar, uz napomenu da on policajki nije rekao “ACAB”, već “naguzi mi se”.

Da zaključimo: doći do policijskog službenika ili službenice i u lice im govoriti ili vikati da je gad/gadura, neka se naguzi, pas mater i sl. svakako je prekršaj na koji policija treba reagirati i to ne treba biti zaštićeno slobodom govora. Komentirati s “A.C.A.B.” ili “ACAB” u javnom prostoru, od Twittera do stadiona, problematično ponašanje policije - premlaćivanje osumnjičenika, korupciju itd., ili policiju uopće, mora biti zaštićeno kao sloboda govora svakog građanina Republike Hrvatske.

Onom kojem je to dvoje isto, vjerojatno ne bi pomoglo ni da nacrtamo očite razlike i različite zaključke koji iz njih proizilaze.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara